Najuzbudljivija kultura u ovoj zemlji događa se sasvim gerilski

U Blatu na Cetini u subotu u šest poslije podne pod odrinom ispred mjesne birtije razgovaraju dva gospodina.

“Onda, kad su se rekli pobit?”
“U sedan i po, oćeš li doć?”
“Neka, pođi ti, ja ću sa svojin auton.”
“Oprostite”, umiješam se ja znatiželjno, “nije mi baš sasvim jasno, neki su se dogovorili potući u sedam i pol!?”
“Je”, kaže tip vedro. “Gori na derneku u novin selima. Svake se godine pobiju.”
“Pa zašto?”
“Nizašto. Taki je u nas običaj.”
“Običaj?”
“E… doduše, prije je to bilo žešće, sad to nije ni sjena kako su se nekad znali pobit. Ovi mladi danas više ne drže do toga”, reče čovjek ponešto razočarano.

Eto ti ga vraže! Potomstvo, zlo i nezahvalno, još je jednu tradiciju iznevjerilo. Davno su prošli lijepi dani kada se pjevalo Ubolo me u jaketu novu na Svetoga Antu u Prugovu, progres je došao i u najudaljenije zabiti, pa ni seoske fešte nisu što su nekada bile. Sreća je samo da ovi iz Blata na Cetini nisu krenuli autom tridesetak kilometara dalje, preko Šestanovca do Zagvozda, jer bi im srce od golemoga jada sigurno prepuklo, toliko je daleko cijela ta stvar otišla. Naime, gotovo istodobno, dok su na njihovu derneku muškarci vrebali čas da se dohvate za prsa, u Zagvozdu se događalo jedno neusporedivo civiliziranije okupljanje građana, na kojemu su značajnije žrtve zabilježene isključivo u stočnom fondu. Peti put do sada Vedran Mlikota doveo je hrvatsko kazalište u svoje selo, a mali jubilej svečano je obilježen otkrivanjem ploče s natpisom Trga glumaca, koja će se, odlukom Općinskog vijeća, od sada pa do kraja svijeta kočiti na Domu kulture u središtu mjesta. Ploču od crvenog mramora otkrio je Goran Višnjić, svi su zapljeskali, a Višnjićev je pas uzrujano zalajao. Tako je počelo još jedno izdanje jedne od svakako veselijih ljetnih kulturnih priredbi u nas. U neizrecivo velikoj konkurenciji sumornih hrvatskih ljetnih festivala, koji se održavaju tek toliko da se ne ugase, to možda i nije osobit kompliment, no Glumci u Zagvozdu srećom su vrijednost - društvena, kulturna, prosvjetiteljska…i kakva god hoćete - i mimo toga.

Kako je to u našoj kulturi posljednjih godina čest primjer, sve je počelo neslužbeno, neovisno o državi, institucijama i parama, iz čistog veselja, zahvaljujući šačici prijatelja od kojih je jedan imao volje da sve organizira. Kazališni festival koji je Vedran Mlikota darovao svojemu selu još je jedanput potvrdio da se najuzbudljivija kultura u ovoj zemlji događa potpuno gerilski. Izvan tromoga, preskupoga, lijenoga i blaziranog sustava u koji se svake godine, s više nego dvojbenim rezultatima, lopatama ubacuju milijuni proračunskih kuna, Glumci u Zagvozdu, zajedno s Motovun film festivalom i FAK-om, idu u red malih, jeftinih i nepretencioznih, šašavo entuzijastičkih priredbi koji vam vraćaju vjeru da u ovoj zemlji kazalište, knjige i filmovi još uvijek imaju nekakvoga posranog smisla. U obrisima, ovo u Zagvozdu još je uvijek seoska priredba, nalik na mnoge koje se o svecima održavaju po selima u okolici. Svi su se svečano, možda pomalo i razmetljivo odjenuli, naokolo miriše janjetina, pa su čak i prodavači plastičnih perli i strojnica na vodu tu našli svoj interes, no kada počne kazalište, to je kazalište. I to stvarno dobro kazalište! Dolazeći u Zagvozd, ponio sam mnogo dobrohotnosti za slučaj da neka stvar možda i ne ispadne najsretnije. Odlazeći, shvatio sam da mi je dobrohotnost bila sasvim suvišna. Glumci nisu šmirali, a publika je bila smjerna, tiha, zahvalna i nije šparala dlanove na kraju izvedbe. Bit će, naravno, uvijek onih koji će prezirno frknuti na ideju Molierea u zabiokovskoj zabiti, no obostrana je dobit da takvi ne dolaze ovamo. Koliko god njima Zagvozd ne treba, ni Zagvozdu ne treba njihova oholost. Sitan protokolarni gaf se dogodio kada je predsjednik općine, vjerojatno od uzbuđenja, u govoru pozdravio glumce i glumce, a i onaj Višnjićev pas možda je sebi nekoliko puta dopustio neke stvari koje jedan ozbiljan pas sebi ne može dopustiti.

“Mijaaaooo… mijaaaooo”, mijaukao je na početku Budakova Klupka glumac, dozivajući pod prozorom svoju draganu, na što se rečeno štene u publici hitro podiglo na stražnje noge i nekoliko puta kratko zalajalo. “Nu ćuke!”, zavikalo je tada neko dijete u publici. No bilo je to uistinu sve što se, uvjetno rečeno, nedolično dogodilo na prvoj predstavi toga festivala. Sve ostalo, do kraja, bilo je upravo perfektno. Srdačan i drag narod dočekao je glumce kao da su kraljevi. Nesretni hrvatski glumci, na kojima se u Zagrebu ili Splitu iživljava tko stigne, od blazirane kazališne publike do zlovoljnih kritičara, u Zagvozdu se baš mogu opušteno nauživati slave. Danko Ljuština uokolo se glupira s vatrogasnom kacigom na glavi i dječjom trubom u ustima, a domicilni mu živalj veselo maše i zove ga na piće. Ako je i normalno da Višnjić daje autograme, malo te ipak začudi kako su se djeca s papirićima sjatila oko Filipa Radoša. Pa čak i od njegove supruge traže da im se potpiše! Mlikotin kazališni festival doista je, makar u jednom ljetnom mjesecu u godini, vratio dostojanstvo jednoj nevoljnoj profesiji. Uzgred, na povratku sam na radiju slušao vijesti, pomno pazeći da neće štogod kazati o ishodu Noći gladijatora na derneku pokraj Blata na Cetini. Ništa nisu spominjali. Tja, ni seoske fešte nisu što su nekada bile.

Ante Tomić