Kulturna metropola

Vedran Mlikota, glumac iz Zagvozda, napravio je još jedno čudo i ostvario još jednu povijesnu večer. Nakon prvog koncerta klasične glazbe u Zagvozdu, održanoga prije tri godine, preksinoć se u malome mjestu podno Biokova pred tisućinjak oduševljenih ljudi prvi put uživo svirao i jazz. Jedna od najčešćih ocjena koja se ovoga ljeta mogla čuti o susretima Glumci u Zagvozdu bila je - čudo! izrekao ju je i ministar kulture Antun Vujić. Pitanje je samo je li pritom pomislio kako je upravo njegov posao stvaranje takvih čuda. Pri kraju još jednoga kulturno turističkog ljeta, u sezoni zatvaranja svih velikih i malih ljetnih festivala, mnogo je razloga da se reflektor uperi u Zagvozd, u ono što je u njemu, zajedno sa svojom obitelji, prijateljima i svim sumještanima, učinio Vedran Mlikota. Jer upravo je u toj krševitoj, škrtoj, siromašnoj i od tolikih urbanih primitivaca prezrenoj zabiti Dalmatinske zagore ispisan recept uspješnog oživljavanja kulture i istinske duhovne obnove Hrvata.

Mlikota i društvo na tom su planu u posljednjih pet godina učinili više nego sve biskupske propovijedi i svi nesuvisli političarski pokušaji zacrtavanja još uvijek nepostojeće državne strategije razvoja na tom opustošenom polju. U nas tako česte koalicije umjetnika i političara po samoj su naravi protuprirodne i najčešće obostrano sumnjivih motiva i upitnih ishoda. Osim kad se unaprijed slože oko toga da im je najvažniji profit koji žele zgrnuti opće dobro. Takva uspješna simbioza dogodila se između glumca Vedrana Mlikote i načelnika Općine Zagvozd Boženka Dedića. Taj lokalni političar, inače po zanimanju građevinski tehničar, očito je s razlogom na svojoj funkciji preživio čak i izbore 3. siječnja 2000. On je znao prepoznati dobre i plemenite namjere svojega glumca Mlikote i udružiti s njim svoju volju te time dati dobar primjer ostalima. U Zagvozdu se tako primjenjuje recept velikih svjetskih kulturnih središta, dok o njemu čelnici mnogo većih hrvatskih općina i umišljenih metropola pojma nemaju.

Baš kao što je, primjerice, gradonačelnik Milana ujedno i predsjednik uprave najznačajnije kulturne ustanove svoga grada, slavne milanske opere Scala, i Dedić je predsjednik Umjetničke udruge Glumci u Zagvozdu. Zanemarivši svoj zemljopisni položaj s krive strane Biokova, Mlikota i Dedić željeli su prije svega učiniti nešto za svoje ljude. I upravo na taj način u svoje su mjesto svrnuli i mnoge prolaznike s ceste prema jugu. Također, zajednički radeći već pet godina, u Hrvatskoj su postali jedinstven i uzoran primjer personalnog kontinuiteta na jednom zdravom kulturnom projektu. Naravno, u početku je bilo, reći će i Mlikota, lokalnih filozofa i mudraca, kojekakvih Bukara kakvih se uvijek nađe u svakoj našoj Mrduši, zvala se ona Zagvozd ili Zagreb. Međutim, tijekom pet godina samozatajnog rada, u početku daleko od bilo kakvog publiciteta, takvi su bili sve nemoćniji i malobrojniji pred silnom radošću otkrivanja kulture, umjetnosti i duha, čega su Zagvožđani, premda većina njih toga vjerojatno nije bila ni svjesna, bili i te kako gladni. Mnogi su njihovi gosti na sva usta hvalili slatku Zagoransku janjetinu s ražnja. No, uopće nema sumnje tko je u toj razmjeni dobara više profitirao i obilnije se nahranio. Mimo svih hrvatskih ksenofobija i nabujale negostoljubivosti, upravo u središtu Zagvozda ovoga je ljeta otkrivena ploča s nazivom novoimenovanog Trga glumaca, ispisanim, osim na hrvatskome, na nekoliko svjetskih jezika. Dok ostale velike kulturne manifestacije muku muče s bukom iz susjednih kafića, u Zagvozdu imate ljude koji za vrijeme predstava na Trgu glumaca utišavaju buku tako što ljubazno usporavaju automobile na obližnjoj cesti prema moru.

Zbog svega toga pečena janjetina poslužena na zatvaranju Splitskog ljeta još dugo neće biti tako slasna i slatka poput one kojom će se sladiti glumci u Zagvozdu. Zajedno sa svojim domaćinima, koji će večeras od tih istih glumaca, sasvim zasluženo, dobiti novoutemeljenu nagradu Tom Durbešić, namijenjenu najboljoj publici. Bilo im svima u čast!

Branimir Pofuk