Čudo ili čudo u Zagvozdu

Više je razloga zbog kojih sam prihvatio prijedlog Vedrana Mlikote da napišem tekst za zbornik koji se objavljuje u povodu desetljetnice kazališnih susreta Glumci u Zagvozdu. Osim jednoga, ti su razlozi vezani za različite osobne privrženosti: prema prijatelju mlikoti, pokretaču te manifestacije, koji mi baš pri svakom našem susretu - kako mu, uopće, to uspijeva? - osnaži ili pak vrati vjeru u (naše) ljude; prema zabiokovskom kraju koji sam ja, rodom makaranin i tučepljanin, toliko zavolio da sebi u tom smislu sličim nekome strastvenom numizmatičaru koji obožava obje strane najdražega dukata; prema čeljadi ispod kontinentalne strane Biokova s kojom me nemiran život tako čvrsto povezao da, uz ostalo, dvije moje kćeri, osim primorskih i bodulskih, imaju te gene kamene; prema vrhunaravnoj umjetnosti kazališta koju već godinama pomno pratim, ali nekako sa strane, valjda opterećen grizodušjem što nemam dovoljno dara i hrabrosti da i sam pokušam napisati neku dramu; prema okupljanju glumaca i prijatelja kazališta u Zagvozdu na koja sam nekoliko puta došao, osjećajući se pritom kao da sam na osobitom hodočašću s kojega se čovjek vraća smisleniji i ljudskiji...

Ipak, samo zbog osobnih privrženosti ne bih trebao pisati ovaj tekst; te i takve osjećaje, vezane za tu manifestaciju i mjesto/kraj u kojemu se održava, zasigurno netko drugi može mnogo slikovitije opisati, što su neki i učinili. Osnovni razlog zbog kojega sam se prihvatio ovoga pisanja nije vezan za moje osjećaje, već za moj razum. Preciznije, za zanat sociologa, koji ponajprije shvaćam kao osposobljenost za misaono demontiranje paklenih strojeva u glavama ljudi (držim kako te unutarnje bombe ubijaju i ozljeđuju više ljudi od onih mehaničkih koje eksplodiraju u Iraku ili Palestini), odnosno za prevladavanje stereotipa i iščašenih predodžbi koje imaju malo veze s istinom, ili pak takve veze uopće nemaju.

Ovdje se hvatam za predodžbu prema kojoj se u Zagvozdu ljeti 1998. počelo zbivati neko čudo, dakle nešto sasvim iščašeno i iz dostupnoga iskustva definitivno neobjašnjivo. Doista, oznaka čudo osobito je istaknuta u javnome i privatnom govoru o kazališnim susretima Glumci u Zagvozdu. Da je tako, svjedoči već i letimično prelistavanje debeloga pressclippinga te manifestacije: Branimir Pofuk, poznati komentator “Jutarnjega lista”, 2002. godine napisao je kako “jedna od najčešćih ocjena koja se ovoga ljeta mogla čuti o susretima Glumci u Zagvozdu bila je - čudo”. Istoga ljeta takvu je ocjenu dao i onodobni ministar kulture Antun Vujić: “Makarska kronika” je krajem kolovoza 2003. svojoj reportaži dala naslov Čudo u Zagvozdu; novinar Slobodne Dalmacije iste je godine čak predložio da se kazališni susreti preimenuju u Čudo u Zagvozdu, i slično. Uopće ne sumnjam u dobrohotnost novinara i drugih javnih i nejavnih ljudi koji ističu riječ čudo pri opisivanju toga kazališnog zbivanja, ali ističem potrebu da se ta oznaka valjano analizira i njezina upotreba smjesti u stvarni kulturni i društveni kontekst.

Stoga raščlanjujem taj kontekst na tri njegove razine: općedruštvenu, regionalnu i lokalnu; iznosim neka znakovita obilježja kulturnoga i društvenoga konteksta koja su prema mojem sudu plodna za začinjanje i razvijanje kazališnih susreta Glumci u Zagvozdu. Činim to kako bih obrazložio sljedeću tezu: kazališna manifestacija u Zagvozdu, iako nedvojbeno jedinstvena, pa i iznenađujuća (Boris Pasternak: “Stvarna umjetnost uvijek je iznenađenje. Ne može se predvidjeti nepredvidivo niti upravljati nepokorivim”), uopće nije neko čudo. Zdrav razum pokazuje kako je to zbivanje toliko logično, da kažem-normalno, da njegovu uvjetovanost nije teško dokučiti. Drugi je pak par postola što u nas danas to normalno sasvim lako dobiva etiketu nenormalnoga, baš kao što se nekritički prihvaća nenormalno (korupcija, ignorancija, laž...) kao normalno.

Na općedruštvenoj razini u nas je, recimo, izrazito nenormalna ta rigidna centralizacija svega i svačega, pa čak i kulture. Kako pokazuju mnoga tuzemna i inozemna iskustva, kultura jako teško cvjeta iz jednoga ili nekoliko za to unaprijed ustanovljenih mjesta. U tom se smislu kazališni susreti u Zabiokovlju mogu motriti kao reakcija (glumaca, intelektualaca, puka...) na centralizaciju kulture; bit te reakcije još je 1998. Jasno izrazio Žarko Potočnjak riječima: “Nemaju samo Zagreb, Dubrovnik, Split, Osijek i Rijeka pravo na kulturna događanja, nego i malena mjesta srca moga, poput Zagvozda.” Reakcija je to i na dominantan birokratski pristup kulturi koji, hoćeš-nećeš, dokida spontanost kao osnovni uvjet istinske igre, pa tako i igre teatra. Stoga se najuzbudljivija kultura u ovoj zemlji događa sasvim gerilski, kako je prije nekoliko godina istaknuo Ante Tomić u svojoj reportaži o Zagvozdu.

U ovoj cjelini još uočavam kako je kazališne susrete moguće motriti i kao reakciju na rigidno materijalistički nazor, koji se u posljednje vrijeme posebno intenzivno promiče putem medijskih, političkih i drugih utjecajnih institucija kao jedini moguć i poželjan; suprotivo tomu, ljeti u Zagvozdu materijalne se vrijednosti stavljaju u zapećak: organizatori i aktivisti ne dobivaju honorare, glumci nastupaju pro bono, a mještani u svojim zaseocima priređuju zabave koje sami financiraju... Dakle, fenomen Zagvozda zorno pokazuje kako u nas (još uvijek) postoje ljudi i doživljaji koji se ne mogu kupiti. Jednostavno zato što oni s guštom poklanjaju svoje darove i trude, dakle svoj Duh (koji, prema Bibliji, puše kamo hoće), drugima i zajednici.

Na ključno obilježje regionalnoga konteksta možda je najpreciznije u kolovozu 2003. u svojoj reportaži upozorila Ivanka Šuta, novinarka “Makarske kronike”: “Više Makarana na predstavi u Zagvozdu nego na otvaranju Makarskoga ljeta 2003.” Riječju, dogodilo se da Zagvozd s 1 663 stanovnika i mizernim općinskim proračunom organizira manifestaciju s kojom se cjelokupni kulturni život devet puta veće, bogate i turistima napučene Makarske ne može čak ni usporediti. Moram priznati kako je moj rodni grad, ponajprije zbog klanjanja zlatnom teletu i loših kadrovskih rješenja te političkih razmirica (stranke su i u tom gradu pojele ljude), u posljednje vrijeme zanemario mnogo od svoje velike duše i lucidnosti, dok se u mjestancu s druge strane Biokova svakoga srpnja i kolovoza zbiva pravi moving ljudi i kreacija. I mnogi drugi dalmatinski gradovi mogu se u vezi sa svojom ljetnom ponudom kulture samo pokriti ušima spram Zagvozda, u koji dolaze najbolji glumci i hrli publika, pa i ona najprobirljivija; čak ni Splitsko ljeto ne uspijeva ući među obične ljude, odnosno prevladati kvazielitizam karakterističan za takve manifestacije u nas. A tek Imotski i druga mjesta Dalmatinske zagore, u kojima, kako kaže jedan moj poznanik, već dugo traje agonija kafića: slobodno vrijeme mladih organiziraju gotovo isključivo vlasnici ugostiteljskih objekata i noćnih klubova, a sredovječni i stariji gotovo i nemaju gdje izaći. U tom sklopu vrijedi istaknuti kako je Elvis Bošnjak, autor izvrsne drame Nosi nas rijeka, s temom suvremenoga života u Zagori (naravno, izvedene i u Zagvozdu), upozorio kako lica njegove drame svakodnevica toliko zatire da stvari koje su bitne, ostaju zakopane u njima, jer se od tih stvari ne živi. Žitelji se Zagvozda, nasuprot tome, u vrućim ljetnim večerima očito uspijevaju otrgnuti zatiruće svakodnevice i osvijestiti štošta njima bitno, i to posredovanjem za tu svrhu osobito pogodnoga medija-teatra, kao svojevrsnoga kolektivnog terapeuta.

Da Kazališni susreti Glumci u Zagvozdu nisu neko čudo posebno potvrđuje poznavanje lokalnih ljudi i prilika. Prije svega treba demistificirati tu tanku priču o vlajima (žiteljima Dalmatinske zagore) kao ljudima koji nemaju osobit senzibilitet za kulturno izražavanje. Naime, Zabiokovlje se diči mnogim istaknutim književnicima i drugim umjetnicima, primjerice Ivanom Raosom, Tinom Ujevićem, Vladom Gotovcem..., a nipošto se ne smije zaboraviti kako je za izgradnju kapitalne Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu najzaslužniji čovjek rođen u Zagvozdu - Stipe Šuvar... no, ne treba ići tako daleko u dokazivanju kulturnoga nagnuća Zagvožđana i Zabiokovljana; možda je dostatno pozvati se na tradiciju kazivača, tj. narodnih pripovjedača, koja se, koliko znam, osobito žilavo održava upravo u Zagvozdu i nekim okolnim mjestima. Upravo ta tradicija (koja je neodvojiva od tradicije slušanja priča) posebno omogućuje onu jedinstvenu, nadasve pozornu usmjerenost mnoštva s trga glumaca na pozornicu. Čini se da je uspavanome kulturnom potencijalu žitelja toga mjesta i kraja samo trebao netko da ga probudi, pa su upravo to 1998. učinili prinčevi kazališta - pokojni Darko Ćurdo, Žarko Potočnjak i Vedran Mlikota; takvi su, čini se ljudi iz Zagore, pa i drugi Dalmatinci: dugo ostaju pasivni i kao da čekaju da ih nešto ili netko pokrene, ali znaju kolektivno osjetiti događaj i entuzijastički se uključiti u njega.

Na iniciranje i razvijanje Kazališnih susreta Glumci u Zagvozdu utjecala su i neka druga obilježja lokalnoga kulturnog i društvenog konteksta. Primjerice, još uvijek živi stari duh zadruge i uopće kolektivne brige za zajednicu: komunalna solidarnost koja dolazi do izražaja u tim susretima stvarno je ista ona solidarnost kojom su u mnogim mjestima Dalmacije, u nekim drugim vremenima, sagrađene škole, igrališta, vatrogasni domovi, čitaonice... ta se solidarnost već puno desetljeće izražava u Zagvozdu - kolektivno odnošenje stotina plastičnih stolaca i uređivanje trga glumaca nakon završetka predstave doživljavam kao vrhunsko slavlje zajedništva - u sasvim nepovoljnim uvjetima zamaha divljega kapitalizma. S tim u vezi vrijedi podsjetiti na iznimno važna pitanja što ih je Jurica Pavičić u rujnu 2006. Postavio u zaključku svojega eseja o hororu privatizacije na Braču koja je dovela čak do toga da su stadion u supetru i škola u Povljima postali privatno vlasništvo: “Hoće li nakon ovog užasa, nakon egoističkog delirija kroz koji prolazimo, ikad više doći generacija koja će htjeti udružiti rad i novce u nešto što nije njihova privatna prćija? Hoćemo li ikad više biti zajednica, a ne gomila sebičnih protuha koji se uzajamno varaju i potkupljuju?” E, pa u Zagvozdu je, vezano za Kazališne susrete, došla takva generacija; posljednjih godina to je selo istinska zajednica. Tako malo dalmatinsko misto šalje nadasve važnu poruku o potrebi snaženja solidarnosti i duha zajednice drugim našim mjestima, gradovima i cijelom društvu. Pripremajući se za pisanje ovoga teksta, razgovarao sam o čudu u Zagvozdu i sa svojom kćeri Sarom, studenticom komparativne književnosti. Jednostavno je rekla kako građani bezrazložno gledaju svisoka na ljude koji žive na selu. Doista, u Splitu, pa i u Zagrebu, nagledao sam se posljednjih godina primitivnog i nasilnog ponašanja, a u kazališnom Zagvozdu tomu ni traga: za vrijeme odigravanja predstava vozači usporavaju vožnju, kako ne bi ometali glumce; u proteklih deset godina nije došlo ni do najmanjega verbalnoga ili - nedaj Bože - tjelesnoga sukoba (ni čaša se nije prevrnula, kažu organizatori); ljudi okupljeni na toj manifestaciji ponašaju se nadasve pristojno i jedni se prema drugima odnose s izrazitim poštovanjem. Ne znam ponašaju li se Zagvožđani i drugi ljudi iz zabiokovskoga kraja tako primjerno i u vrijeme kada Mlikotina glumačka trupa s ranom jeseni otiđe u Zagreb i više nema predstava, ali s velikom sigurnošću mogu procijeniti kako im iskustvo kazališta pomaže da budu pristojniji i bolji ljudi. Kao što, sasvim izvjesno, pomaže i mnogima od nas koji često ljeti dolazimo u to divno mjesto.

Dakle, Kazališni susreti Glumci u Zagvozdu za mene, i držim za mnoge druge, nisu neko čudo već primjerna svečanost umjetnosti i ljudskosti koju, u za to nedvojbeno povoljnim uvjetima, skladno upriličuju glumci i njihovi poštovatelji, neobični i obični... doista, misao Petra Brečića kako je kazalište od svega svemu bliže posljednje se desetljeće posebno potvrđuje upravo za planinom - u Zagvozdu.

Dražen Lalić