Kazališna revolucija u Zagvozdu

Premda je ideja ljetnoga kazališnog festivala, koji podrazumijeva igranje kazališnih predstava na otvorenome, u ambijentalnom okruženju, na prvi pogled suvremena pojava i recentan izum, ona je zapravo imanentna kazališnom izrazu od njegova nastanka. Koncept festivala, svečanosti, u samoj je srži kazališne geneze: scenska se umjetnost u zapadnome civilizacijskom krugu oblikuje u sklopu svečanosti, u vrijeme slavljenja Dioniza, a na vrhuncu tragedije, u 5. stoljeću prije Krista kazalište i postoji isključivo u vrijeme festivala. Scenska se umjetnost najvećim dijelom svoje povijesti veže isključivo za svečane prigode, a u zatvoreni kazališni prostor nije ni došla sve do kasne renesanse. Ljetni kazališni festivali u Europi doživljavaju burnu renesansu u drugoj polovici 20. stoljeća, samo nekoliko godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Festivalski duh tada se temelji na bitno drukčijim premisama nego u antici. Komercijalni aspekt novog doba zamjenjuje ritualnu potrebu za kazalištem, a obnova zanimanja za festivale mogla bi se definirati uz pomoć nekoliko sociokulturnih aspekata.

Prvi je svakako završetak Drugoga svjetskog rata i potreba okretanja boljoj budućnosti te osjećaj europskog jedinstva koji je trebalo promovirati kroz kulturu. To rezultira nadnacionalnom političkom odlukom o ustanovljenju ljetnih kazališnih festivala koji će i kulturom veličati nove ideje slobodne Europe. Berlinski zid pokolebat će ideju europskog jedinstva, ali ne i ideju festivala, koji ostaju isključivo sa zapadne strane Zida; ideja masovnog okupljanja, pa bilo ono i kazališno, u drugoj polovici 20. stoljeća na istoku definitvno nije promovirana kao kulturni ni kao bilo kakav drugi koncept.

Drugi bitan aspekt koji omogućuje nastajanje i razvoj festivala zametak je nove, atraktivne ideje potrošačkog društva uvezene iz Amerike, a ona pak rezultira fenomenom koji će bitno odrediti civilizaciju druge polovice 20. stoljeća -masovni turizam. Upravo će milijunske turističke migracije, koncentrirane u ljetnim mjesecima, kazališnim festivalima ubrizgati svježu krv i dati novu, znatno brojniju publiku, željnu, uz kupanje i razgledavanje povijesnih znamenitosti, i kulturnog programa.

I treći važan uzrok nastanka ljetnih festivala ritam je kazališne sezone u stalnim profesionalnim ansamblima, formiran u ciklusu rujan -lipanj. Tek u drugoj polovici 20. stoljeća on kao da dobiva svoj pravi razlog: tisuće umjetnika, zimi zbrinutih u stalnim angažmanima ili na drugim kazališnim projektima, odjedanput su slobodni i voljni se staviti na raspolaganje festivalima. Njihovi su razlozi dvojaki: kreativno, festivali nude slobodu drugačije estetike i otvorenog prostora. Materijalno, festivali znače popunu uvijek skromnoga umjetničkog budžeta. Mjesta održavanja novih festivala u takvom konceptu posve logično nisu metropole, koje ljeti svjedoče pravom egzodusu svojih stanovnika, uglavnom prema nekom jugu, moru, planini ili šumi izvan granica urbanoga - već egzotične provincije bogate kulturnim motivima s razglednica. Ljetna festivalska središta obično su gradovi koji imaju poznatu povijesnu građevinu - burg (Salzburg, Edinburgh), palaču, rimske ili nečije zidine, nešto što lijepo figurira u festivalskom drugom planu i na čijoj se pozadini može napraviti predstava jakoga ambijentalnog naboja i, po mogućnosti, zgodan vatromet pri otvorenju ili zatvaranju, svejedno. Sva tri najveća europska festivala - u Avignonu, Edinburghu i Salzburgu, pokrenuta su (ili, kao Salzburški obnovljena) unutar godine dana, u razdoblju 1947./48. ubrzo nakon toga slijede i prvi naši festivali -Dubrovnik (1950.) i Split (1954.), a svi zajedno nastali zbog gotovo istih razloga i na vrlo sličnim temeljima. Prvobitni koncept usredotočenosti ljetne kazališne manifestacije na elitne turističke destinacije mijenjao se s pojavom masovnog turizma, pa su festivale počeli dobivati i manji centri, ali jedno je pravilo ostalo isto: destinacija je morala biti turistička, jedna od onih koje ljeti barem udeseterostruče broj svojih stanovnika kako bi uopće imala potencijalnu kazališnu publiku.
A onda se dogodila prava kazališna revolucija. Kao grom iz vedra neba pojavila se iznimka: glumac Vedran Mlikota odlučio se 1998. godine na nemoguće -osnovati festival u Zagvozdu, svojemu rodnomu mjestu u Zabiokovlju. Zagvozd ne samo da nije turističko mjesto, nego turist u nj nikad nije ni zalutao, a i da jest, ne bi imao gdje prespavati jer mjesto nema nijedan turistički krevet, niti mu je ikada trebao. I ne samo da u Zagvozdu nema razgledničarskih motiva, nego nema ni - razglednica. Uopće, to je mjesto posve kontraindicirano svemu onome što je ljetni festival do tada značio. Manifestacija Glumci u Zagvozdu, kako je nazvana, za razliku od svih ostalih ljetnih kazališnih okupljanja, stvorena je isključivo radi lokalne publike, a najveći broj potencijalnih gledatelja, Zagvožđana, nikada nije ni gledao kazališnu predstavu, jer ih od najbliže kazališne kuće dijeli stotinjak kilometara. Zabiokovsko mjesto, da stvar bude još teža, nije imalo ništa slično kazališnoj dvorani, samo veliki mjesni trg i zadružni dom, izgrađen još u socijalizmu, koji je imao nešto što bi se, u krajnjoj nevolji, moglo zvati pozornicom.

Utopijski kazališni projekt pretvorio se u ovih desetak godina u najveći festivalski fenomen u hrvatskoj i izvan nje: ne samo da su stanovnici Zabiokovlja prigrlili festival kao svoj, nego u Zagvozd svakoga vikenda dolazi publika iz okolnih mjesta i primorskih gradova, čak i onih koji imaju svoje festivale, poput splita, kako bi gledala dobro kazalište i sudjelovala u pravoj kazališnoj fešti. Predstave se održavaju vikendom, a na lokalnom trgu okupi se i više od tisuću posjetitelja, zapravo svi stanovnici mjesta i brojni gosti. Kako sjedala nikada nema dovoljno, donose se stolci, banci i tronošci iz vlastitih kuća, a okolni zidovi postaju tribine. Kad bi postojala statistička kategorija: mjesto s najvećim brojem odgledanih kazališnih predstava po stanovniku, nema sumnje da bi Zagvozd bio svjetski rekorder i to nipošto nije šala! Jer, kad je u Zagvozdu predstava, zaustavlja se promet u mjestu, kafići nemaju za koga raditi, a svaki život osim scenskoga prestaje. Babe i dica u publici oživljuju fenomen antičkog kazališta kao mjesta socijalnog okupljanja koje je javno i svima dostupno, a publika koja prati ovaj festival već na prvi pogled otkriva da nema nikakve veze s publikom velikih nacionalnih festivala na kojima je predstava često samo povod za pokazivanje ponekome u publici. Za razliku od nacionalnih festivala, na kojima je često važnije TKO je bio na premijeri nego ŠTO se zaista igralo, u Zagvozdu se mjesto na zidiću hvata isključivo radi predstave.

No u kontekstu promišljanja Dalmatinske zagore kao kulturološkoga i socijalnog fenomena znatno kompleksnijega nego što ga predstavljaju rasistički stereotipi o primitivizmu i hajdučiji, festival u Zagvozdu posebno je dragocjeno svjedočanstvo. On i doslovno i metaforički pokazuje da crno-bijela podjela, posebno jaka u Dalmaciji, na urbano (koje, navodno, znači i kulturno, pristojno, uljuđeno, obrazovano) i ruralno, vlaško (koje se rabi pejorativno i ima sasvim oprečna obilježja od urbanoga) jednostavno ne funkcionira. Svi glumci koji su igrali u predstavi u Zagvozdu tijekom deset godina trajanja festivala (a malo ih je u Hrvatskoj koji to nisu), slažu se u jednome: bolje publike od one u Zabiokovlju nema! Ona je, prije svega, lišena lažne kurtoazije i simuliranih emocija, čestih u iskusne urbane publike. Tu grupu ljudi, koja do jučer nije poznavala kazalište, na glavnom trgu okuplja isključivo ljubav prema kazalištu, fascinacija umjetnošću. Zagvožđani nemaju nikakav kompleks izražavanja svojih emocija na predstavi, nema inhibicija, pa su reakcije življe i iskrenije nego bilo gdje u urbanim centrima. Više sam puta gledao predstave (čak one igrane na moje tekstove) u Zagvozdu i svaki put doživio onaj bliski kontakt publike i izvođača koji je u suvremenom kazalištu odavno izgubljen. Susreti u Zagvozdu započeli su 1998. Kao pučka fešta na kojoj su dominirali lakši kazališni žanrovi, ali je ideja u ovih deset godina bitno evoluirala, prije svega promatranjem ponašanja i potreba publike. Vedran Mlikota, kad je već započeo s eksperimentom, odlučio ga je isprobati dokraja: na festivalu Glumci u Zagvozdu, istina, i dalje prevladava eklektičan repertoar, pučka komedija dominira, ali proteklih su ljeta duboko u Zabiokovlju igrane i klasične tragedije poput Hamleta, priređivane pjesničke večeri najeminentnijih hrvatskih pjesnika (Šimića, Matoša, Fiamenga), nastupali ansambli poput Lada, a s klasičnim glazbenim programom nastupila je čak i inozemna filharmonija. Jedno je, međutim, zajedničko svim prikazanim programima - publika. Mještani Zagvozda i njihovi gosti svaki su od tih programa odgledali u punom sastavu i svakome se jednako veselili. A da Zagvozd i njegovi stanovnici znaju cijeniti svoje kazališne goste govori i odluka da se glavni trg na kojemu se svakoga ljeta iznova događa kazalište, nazove Trg glumaca. Znam mnogo svjetskih kazališnih centara, ali ne znam nijedno mjesto koje je svoj glavni - ma što glavni, bilo koji trg posvetilo glumcu, a eto, jedno primitivno mjesto u Dalmatinskoj zagori napravilo je upravo to. Manifestaciju Glumci u Zagvozdu držim jednim od najvažnijih kulturnih fenomena u hrvatskoj i najboljom potvrdom da Dalamtinska zagora i njezino stanovništvo nisu tako jednostavno objašnjiv pojam i da se posve sigurno ne uklapaju u nasilu nametnute stereotipe hajdučije i primitivluka. Taj festival - koji potkopava rasističku tvrdnju da vlajima ne treba kultura nego motika - morao bi poslužiti kao polazište složenije sociološke analize ljudi i krajeva smještenih iza primorskih brda u Dalmaciji.
A dok se netko ne upusti u ozbiljnu analizu, mi urbani iz Splita i Makarske, ljeti ćemo odlaziti gledati kvalitetne predstave među vlaje, u Zagvozd, kako bismo i sami nakratko postali najbolja publika na svitu.

Jasen Boko