Uvod u kazališne susrete

NIKADA NEMOJ ZABORAVITI ODAKLE SI POŠA

Bože moj, teške li zadaće!

Kako u nekoliko rečenica napisati i zbiti sve ono lijepo što se događalo i događa se u posljednjih deset godina u Zagvozdu, na Susretima i oko njih?!

Sve predstave, koncerte, izložbe, sastanke Udruge, putovanja, iščekivanja hoće li sve proteći kako treba, hoće li nas sponzori podržati, hoće li pasti kiša, druženja prije i nakon programa, sve pjesme koje smo otpjevali s Ljubom i Branom, bendom Kužiš stari moj, otvorenja i zatvaranja, dočekivanja i ispraćanja umjetnika, prijatelja i gostiju.

Kako opisati sve aplauze i ovacije, sav smijeh, komentare prije, za vrijeme i nakon programa, čuđenja i divljenja publike umjetnicima, ali i obrnuto?! Kako opisati sve večeri i zore u nezaboravnim ambijentima zagvoških sela i zaselaka, na guvnima, u dolcima, pred kućama Zagvožđana, anegdote s fešti, rasporede spavanja, komentare sumnjivih Toma, tipa “Ko će doć? LADO? Stefanovski?! Ajde, brte, sidi!”?! Kako opisati olakšanje nakon što sve završi, kako sjetu i tugu prvih idućih vikenda kada Zagvozd postane sličan otoku s kojega su otišli najdraži turisti?!

Kako zahvaliti svima koji su pomogli da se predstave održe: Eciji koja je naučila ulogu u dva dana kako bi spasila predstavu, Matiji koja je iz Beograda lovila avion, zakasnila, ali ipak došla na predstavu, mojemu neuništivom Gogi Navojcu koji je iz Bratislave putovao dva dana da bi stigao na otvorenje i onda svirao još dva dana, Aibratima i Škori koji su napravili gužvu kakvu Zagvozd ne pamti, Vitezu koji je dao napraviti novu scenografiju da bi se predstava mogla igrati u Zagvozdu, Pavloviću i ekipi Komedije na nezaboravnoj Noći mjuzikla... ?!

Kako zahvaliti Zagvožđanima koji su autima išli po glumce do Zadra, Dubrovnika, Boke Kotorske, Paga, Zagreba, Splita, Mostara, Sarajeva…i vozili ih natrag, kako zahvaliti domaćinima u Milićima, Bartulovićima, Alagićima, Mlikotama, Mucićima, Lončarima, Buljubašićima, Roglićima, Dedićima, Svagušama, Drljićima, Mušurama, Rakićima, Čagljima, Aupi, Bunjama, Neni Todoriću… koji kao da su se natjecali tko će biti bolji domaćin?! I nitko nije bio bolji. Svi su bili izvrsni i originalni.

Kako i na koji način zahvaliti ekipi iz Udruge: Bošku, Mileni, Vesni, Ćunći, Goranu, Ivanu, Marku, Franku, Milome, Biki, Marku Poštaru, Mati, Frani, Romanu, Aeljku, Jošku, Mariji, Bilome, Ljubi, Brani, Milivoju, Bori, Jumi, Mladenu, Romeu, Smutnji i Bartulovićima, Bunjanima, djevojkama na info-pultu i svim ostalim Zagvožđanima i prijateljima Zagvozda koji su velik dio svojeg vremena, a i veliki dio sebe, dali i daju za naš projekt?! Kako objasniti rečenicu jednoga gledatelja Noći mjuzikla: “Pa nisam dosad ni znao da obožavam mjuzikl!”

Kako objasniti Ćunćinu rečenicu: “Sve dok buden moga nosit bar jedan plastični stolac, na me moreš računat?!” Zbog takvih rečenica i takvih ljudi ovaj festival traje i zbog toga je on ČUDO!

Kako Zahvaliti Ljubi i Brani, dvojici braće?! Dva instrumenta, a jedan glas i jedna velika duša. Velika ko Imotsko polje. Dva prijatelja naša. Poljičani a Zagvožđani. Ajde ti to razumi! Ali mi razumimo. Bez njih bi sve bilo drugačije. I ne tako dobro.

Kako objasniti novinarima, gostima i svima koji to pitaju da se ulaznice ne naplaćuju, da na festivalu nema nikakvih nagrada, da mjesto koje nema ni hotela ni motela na spavanje primi više od stotinu ljudi u jednoj noći, kako objasniti da se cijela logistika festivala svih ovih deset godina radi volonterski…?

Kako objasniti najpoznatiju ribarsku noć u Dalmaciji, bez kapi mora u blizini?! Pripremljenu sa srcem, srcem velikim i dubokim kao bunar.

Kako objasniti da je Zagvozd jedino mjesto na svijetu koje je glumcima posvetilo trg!? TRG GLUMACA! Rođo moj! I to kakav trg! Velik, kameni, osvjetljen, a na njemu spomenik. Da staneš pa gledaš.

Kako objasniti pojavu i redovite dolaske splitskih i drugih trendsetera i ljudi koji vole biti viđeni na važnim mjestima, u Zagvozd?! Kako objasniti svrstavanje Zagvozda, već dugi niz godina, među najvažnije kulturne i turističke destinacije u Hrvatskoj?!

Kako zahvaliti mojima Anti, Nedi, Marku, Vanji, Mihaeli, Marini, Nikolini i Zorani na svemu?! Od prvoga dana pa do danas! Ponosim se njima!

I na kraju, kako objasniti ponos koji osjetimo kad pred prepunim trgom u Zagvozdu igraju i velike ansambl-predstave, i monodrame, i koncerti, i off programi: Klupko, i Hamlet u Mrduši Donjoj, i Zijah Sokolović, i Pređo, i Gregurević, i Nosi nas rijeka, i Zovko, i Nemoćnik u pameti, i Hamlet, i Romeo i Julija, i Skupština, i Boris Dvornik, i Ribarske svađe… pa onda Lado, i Tamburaški orkestar HRT-a, i Tedi Spalato, i Nostalgija i Stefanovski i Boško Petrović i Los Caballeros i Divas i Cesarice, i Zvonko Bogdan, i Nina Badrić, i –ani, i Sandra…?!

Možda ne treba, ni opisivati ni objašnjavati, ni zahvaljivati, jer to smo učinili puno puta svih ovih godina. Jednostavno treba te lijepe trenutke pohraniti u neki mali škafetin u nama, gdje se čuvaju uspomene. I s tim uspomenama bit ćemo bolji ljudi. Svatko od nas koji je imao priliku biti dijelom događanja u Zagvozdu posljednjih deset godina nosi u sebi te trenutke, lijepe i posebne.

Stjepan Radić davno je rekao: “Kad si učinio sve što si dobra za svoj narod učiniti mogao, ispunio si samo svoju dužnost, i ne traži za to nikakvu posebnu nagradu.” Svi s ponosom ispunjavamo tu dužnost!

Čovjeku je, kako kažu, malo potrebno da bude sretan. A siguran sam da smo mi unijeli malo sreće u živote ljudi koji hrle na programe u Zagvozd. Kazalište samo po sebi to radi, a još kada se dogodi među ovim ljudima i u ovoj atmosferi, ono oplemenjuje ljude i čini ih boljima.

Naš prijatelj Darko Ćurdo sigurno sa zadovoljstvom odozgo gleda na nas tijekom ljetnih mjeseci i, skicirajući ugljenom neki nebeski reflektor, krilo od anđela ili pehar dopola napunjen vinom, u ruci nekog veselog sveca sklonog umjetnicima, uz Tinove stihove viče: “Živjeli!”

O susretima je do sada objavljeno više od 2 500 novinskih članaka i stotinjak radio i TV priloga. Glumci u Zagvozdu uvršteni su među deset najboljih i najoriginalnijih projekata jugoistočne Europe. Zagvozd je postao sinonim pozitivne energije i dobrog druženja.

I na kraju hvala Zagvozdu koji mi je uvijek, i na životnom i na umjetničkom putu, bio vječna inspiracija i utočište, zbog čega nikada nisam zaboravio rečenicu pokojnoga Stipe Šuškalova: “Što god radio u životu, nikad nemoj zaboravit odakle si poša.”

Vedran Mlikota