Općina Zagvozd Ministarstvo kulture Republike Hrvatske		Splitsko-dalmatinska županija

O udruzi

NAŠA KAZALIŠNA KUĆA

Negdje u rano proljeće 1998. godine, sjećam se kao da je bilo jučer, na vratima moje kuće pojavio se naš zagrebački Zagvožđan glumac Vedran Mlikota i njegov brat Marko. Posjet me ugodno iznenadio, a razgovor pobudio znatiželju. Sa zanimanjem sam slušao vijesti iz metropole i, riječ po riječ, došli smo i do glavnoga razloga toga posjeta. Oni su, očito, već neko vrijeme razmišljali o tome kako u Zagvozdu organizirati gostovanja raznih kazališnih grupa tijekom ljetnih mjeseci. Kako sam tada bio načelnik Općine, došli su vidjeti mogu li očekivati potporu i zanimanje. Ideja me oduševila, i bez dubljeg razmišljanja o pitanjima kako, gdje, koliko ili zašto, pristao sam, obećavši svu moguću i raspoloživu potporu Općine.

I tog ljeta 1998. godine počeše glumci dolaziti u naš Zagvozd. Svi zagvoški zaseoci objeručke su prihvatili goste kao da su im oduvijek dolazili, i pratili su predstave u toliko velikom broju kao da su njih čekali cijeli svoj život. Mnogi su prvi put vidjeli glumce uživo, a kako su neki od gostiju bili poznata lica s malog ekrana, taj susret oči u oči činio im se kao san. Na prostoru ispred Doma kulture organizirali smo pozornicu, dok smo gledalište napravili od skromnog broja drvenih klupa kojima smo tada raspolagali. Mnogi su stajali, mnogima nije bilo udobno ili nisu dobro vidjeli, no to ih nije omelo da dolaze u sve većem broju, pokazujući koliko su željni takvih događaja.

Dobro se sjećam tog prvog otvorenja Susreta u ljeto 1998. Golem strah i trema hoće li sve ispasti kako valja nestali su nakon prvog druženja s našim gostima. Njihova jednostavnost, prisnost i oduševljenje našim prihvaćanjem stopila se s gostoljubivošću naših ljudi. Tog je ljeta oko 300 do 350 ljudi s područja Zagvozda i ostale Imotske krajine prisustvovalo svakoj predstavi, što je prve kazališne susrete Glumci u Zagvozdu učinilo početkom zagvoške kazališne priče.

Slijedili su mnogi posjeti Zagrebu te susreti s redateljima, glumcima i ostalim glumačkim svitom. Isprva sam s malom nelagodom razgovarao s tim ljudima, ali ubrzo sam shvatio kako smo započeli nešto veliko, što će se nastaviti. Njihovo ohrabrenje i vjera u nastavak priče svima su nam dali elan da nesebično nastavimo organizirati svake sljedeće Kazališne susrete. Moja vraćanja u Zagvozd s tih zagrebačkih putovanja bila su dočekivana mnoštvom pitanja: “Što kažu? Kako im je bilo? Hoće li ponovno doći?”

I tako, ponajprije zahvaljujući Vedranu i njegovoj prevelikoj ljubavi prema Zagvozdu, zahvaljujući svim našim domaćinima i njihovim gostima te našoj obostranoj ljubavi, susreti su prerasli u već desetogodišnje druženje. Danas, kad se spomene Zagvozd, čak i oni koji nikada nisu bili ovdje, znaju: “Da, Glumci u Zagvozdu, Mlikota.

”Zbog toga smo ispunjeni ponosom što smo Zagvožđani jer se, zahvaljujući lijepoj kazališno -glazbenoj ljetnoj bajci, on pročuo diljem Lijepe Naše.

Proslavivši desetu obljetnicu Susreta završili smo jednu etapu rada u kojoj su sudjelovali mnogi volonteri Zagvozda udruženi u Kulturnu udrugu Glumci u Zagvozdu.

Hvala dragome Bogu, i hvala Vedranu, Mileni, Vesni, »vaji, Poštaru, Ivanu, Marku, Mati, Biki, ∆unći, Milomu, našim djevojkama i svima onima koji su na svoj način pomogli da Kazališni susreti žive i dožive desetu obljetnicu.

Hvala svim obiteljima koje su ugostile i udomile sve naše drage goste. Hvala mojoj supruzi i djeci koji su trpjeli moju odsutnost i sudjelovanje u svemu. Nadam se da će ovi susreti trajati koliko ovi ljudi budu to željeli, a ja znam da oni žele da traju, jer su oni srce i duša Zagvozda, Zabiokovlja, Imotske krajine i Lijepe Naše. Budimo i dalje uz naše Kazališne susrete jer su oni naš život.