Općina Zagvozd Ministarstvo kulture Republike Hrvatske		Splitsko-dalmatinska županija

O Zagvozdu

Zagvozd

Ime mu doletjelo s mora. Jedno vrijeme sjedilo među
orlima i gavranima, na bijakovskoj stijeni, pa sletjelo
u prostrano Zabiokovlje, raširilo krila: od Orljače do
Milića gradine, od Sridnje gore do Gologa brda. Pod
krilima pet sela: Rastovac, Rašac, Sridnje selo, Dobro
selo, Bunje. I jedan seoski gradić: Butige.
Imenom i položajem, najveće i najljepše gorsko selo:
imotsko i bijakovsko. Nigdje se Bijakova nije tako
uzdigla i rastvorila kao nad Zagvozdom. Ona je ovdje
planina-žena, Velika majka Sredozemlja, a on njezin
prvorođeni, starohrvatski sin. Rodila ga dok je još bila
starohrvatski gvozd.

Petar Gudelj


Sva su bijakovska sela, imotska i primorska, pri Bijakovi ili pod Bijakovom, samo je Zagvozd u Bijakovi. Ni nad jednim nije tako materinski stala. Ima Zagvozd mlađu sestru, s druge strane gore, Podgoru. Rodila je Bijakova kad je postala gorom. Jugozapadna je zagvoška granica usječena u nebo, zategnuta između bijakovskih vrhova. Zategli je vjetri, usjekli gromovi. Sveti je Ilija najviši zagvoški vrh (1642 m) i najstariji zagvoški svetac. Na svojoj kapelici, na svom vrhu, iskušavao gromove: prosipao je u pijesak.

U gvozdu bio još jedan Zagvozd. Pod bijakovskim vrhovima, rascvalim zvijezdama i gromovima, Zagvožđani provodili lirski dio života, lirski dio godine: napasajući stada, strigući, muzući, sireći. Kad bi presušili bunari (nikada nisu presušivala njihova imena: Radinovac, Prižmerac, Ržišća, Dobri dol, Pišćet, Jelovac, Kaoca), mladići se spuštali u ledenice, iz planinske utrobe izvlačili stoljetni led. Iz dubokih bijakovskih dolaca, u snopima, iznosili raž. Na travnatim visinama sretali mlade primorke, pred ledenicama vile. Hodajući nebeskom crtom, nadnosili se nad sredozemlje i napajali daljinom i modrinom, otocima i oblacima.

Ne računajući Crljeno jezero, koje svojim dnom dodiruje more, Rastovac je sámo- dno Imote: gornji na 250, donji na 150 metara nadmorske visine. Neki hoće da su se doci u Lončarovoj dubravi spustili na svega 15 metara nad more. Kad bi se u Lončarovu docu iskopao petnaest metara dubok bunar, možda bi na nj u Imotu progledalo more. Dok ostala Imota, pa i sam visoki Zagvozd, more i sredozemlje ćuti s neretve, rastovac se na njemu grije preko dubaca i cetine. Grije ga sama planina, koja je između Rastovca i Basta tek tri kilometra tanka.

Slivanjci opsjednuti traženjem i otvaranjem podzemne rijeke, Rastovčani i svi Zagvožđani probijanjem prolaza i prozora do mora. Vele da za suvremene strojeve i njihove davne želje tri kilometra bijakovske stijene nisu nikakva prepreka. Prolaz i prozor postoje već tisućama godina. Zar dokaz nisu dječak, ovan, jarac i vol, koji upadoše u rastovačku jamu, isplivaše na Vrulju? Zar dokazi ne rastu, cvjetaju i rađaju iz tisuću panja rastovačkih maslina?

Mora da u Rastovcu ima prozor u gori. Kroz koji more gleda u Rastovac, kroz koji Rastovčani gledaju more. Špilja-školjka na koju se slušaju. Jer da se ne vide i ne čuju, zar bi u Rastovcu onako rasle i rađale masline? Zar bi toliko mora i ulja bilo u očima rastovačkih i zagvoških cura?

Vele da je rastovačko ulje melemno: živi tekući melem, i da se može livati u otvorene rane. Zadnji rastovački mlin čuva, kraj svojih nogu drži Gospa od zdravlja. Ulje svjetlilo pred Gospinom prilikom, na siniji, u zelju. Iz zdjele, zlatnozeleno, obasjavalo nad zdjelu nagnuta lica. Zlatnozelena uljna slika digla se nad Rastovac, nad Bijakovu, i upisala među zvijezde. A lica se prosula u zemlju, iz ruku ispale žlice. Bukove, iz Bijakove.

Zagvoške grčko-ilirske kacige bile nalivene rastovačkim uljem. U rastovačko ulje potopljena dva mača i tri koplja.

Branimir Bulić, veterinar sreza Imotskoga, 17. veljače 1928. piše don Frani Buliću, direktoru arheološkoga muzeja u Splitu: “Danas sam Vam poslao po šefu državne Bakt. stanice u splitu Gosp. dr. Škariću dvije kacige i dva štitića za ruke (ne znam iz kojega vijeka) koje je našao dne 5. ovog mjeseca. Stjepan Dedić Matin iz Zagvozda prekopavajući zemljište Gradac u Zagvozdu pod Biokovom niže stapina duba. Dedić je našao još i dva mača i tri koplja...”
Na istom Gradcu stećak, na stećku iskresana jabuka. Narod ga zove: Stećak-jabuka.
Nad srednjovjekovnim Zagvozdom, na Golubinčini, biljeg-Vukov greb, bogato ukrašen stećak-sljemenjak. Nigdje gušće mjesečine od one što se niza nj slijevala. Vuku, u greb.

Ime mu doletjelo iz staroga vijeka. Zagvozd prvi put spomenut 533. godine na crkvenom saboru u Solinu. Zvao se kao i sada, samo latinski: Montanense. U Zagvozdu se govorilo latinski, u Bijakovi, na stajama, kod koza - ilirski. Po dolasku Hrvata: u hiži i u gvozdu hrvatski, u crikvi staroslavenski. Zagvozd zauvijek ostao vjeran hrvatskome biskupu, onom što je visoko nad Split podigao brončani prst.

Hrvatski glagoljao, pisao glagoljicom. Zagvoški popi glagoljaši rabili svatri hrvatska pisma: glagoljicu, latinicu i ćirilicu.

U Zagvozdu prutale čuvene glagoljaške loze. Don Jozip Petrović Pipličić 1799. piše makarskom biskupu Blaškoviću: “...Nego ovo govorim: dvista godinah ima da od moje kuće nije redovnik pomanjka; i vazda su bili težaci isukarstova vinograda...”

Pipličina loza rasla pod Orljačom, u zavjetrini i pitomini, uzvijala se uz Orljaču, o kapelu svetoga Mihovila vješala grozde.

Po prostranom Zagvozdu loze, kostele, murve. Junački Tomičići, brojni Čaglji, plemeniti Bartulovići, mudri Krište. Alagići na Kičeru, na pećini. Pećina pretpovijesna nastamba. U njoj čele i Čelani. usred sela višestoljetna kostela. Pod njom hladuje i skladuje cijelo selo.

Čelani kovači i pčelari. Mačeve kalili u tri bunara, što su i danas britki i bistri. Prekovali se u Suliće, Mušure, Stape.

Bartulovići starohrvatski plemići. Bijakovski stočari. Andrija Bartulović bio zamjenik Martina Pavlovića Zažapca, zapovjednika sve zemlje između Cetine i Neretve. Strijeljaše ga Francuzi 1810. u Šibeniku, na poljani. Pomorac Frane Bartulović zavjetova se u oluji darovati zlatan lanac svojoj zagvoškoj Gospi.
U Zagvozd donese prvu hrvatsku zastavu. U nju umotan ode na onaj svijet. U obitelji Tome Bartulovića čuva se njegova mornarska matrikula. Najstariji, najviši i najzeleniji Zagvožđanin: Stapin dub.
Kad je sva Imota, osim Vrdola, imala samo jednu, Stipanjsku u Gorici, Zagvozd imao tri crkve. Tri kamene arke vezane za tvrdu bijakovsku stinu: Veliku Gospu, Sveti Križ i Sve Svete. Svetri podignute, “ukrašene svim uresima, zvonima i raznim slikama, što je kupljeno za veliku svotu novaca,” u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća, u nevjerojatno kratku vremenu od svega tridesetak godina.

Tko Zagvozdu dade tolike dukate: za zidanje, slike i zvona, mita i dozvole? Samo za jednu kaznu platiše 1.500 dukata! Ali zato makarski biskup Nikola Bijanković 1715. godine s ponosom piše u Rim: “Ovo je selo jedinstveno i neobično i po tome što jedino u Otomanskom Carstvu ima tri crkve.” Velika Gospa sagrađena je prije 1630. godine. Od žestaca kamena, u žestici drači. Po dozvolu Stipan Tomičić putovao u carigrad. Pred glavnim oltarom grob đakona Petra Milića, dvadesetogodišnjega mladića, koji pogibe na dobrinču, u borbi s Turcima. Za njegovu sasječenu mladost, svake godine pri kraju travnja, tri dana pred crkvom cvate perunika. U crkvi dva Rakina oltara. U zvoniku na preslicu dva zvona. Zvono zvano Sveti Ivan, izliveno 1720., najstarije u Imoti.
Turci s župske crkve u Zagvozdu 1686. godine “skinuli zvona i bacili u jedan ponor, gdje bi i sada morala biti.” Zvone u donjoj, vilinskoj Imoti. U Svetom Križu najstarija imotska slika, oltarna pala iz šesnaestoga stoljeća. Ne zna joj se slikar, zna njegov slikarski dar. Ukus rastovačkih kozara, lozara i maslinara i njihovih glagoljaških duhovnih pastira. Svi Sveti, najmanja i najmlađa zagvoška arka, sagrađena među stećcima, na prastarom svetom mistu, s kojega se najbolje vidi Bijakova, hrvatskom ćirilicom kazuje svoj početak:
Mi fra Pava Posilović iz
Glamoča biskup skradinski
posveti carkvu i otar ovi
na poštenie svih svetih
i posvetilišta postavi svetih
mučenikah kako e u otaru
upisano na 1644. sična na 20.
“Natpis sadržajem, pismom, jezikom, stilom i punim datiranjem jest najopširniji, najljepši i najznačajniji hrvatski natpis u Zabiokovlju, koji ima i šire kulturno i nacionalno značenje “- veli dr. fra Karlo Jurišić, pred kojim se natpis ispovjedio.

Crkvica Svih Svetih, u sjeni stoljetnih čempresa i vitkih zvonika nove zagvoške katedrale, ne gubi svoj sjaj. Sjaj stare svetinje i staroga srebra.
Kapela Svetoga Mihovila na Orljači obnovljena 1899. Gradili je Tomičići, Kurtovići, Piplice, Buljubašići. Bariša se Piplica zavjetovao na Orljaču na leđima iznijeti vas kamen. Kad se zameću gradonosni oblaci, Sveti Mihovil iz Krnja poteže mač: brani Dobrinče, Zagvozd, Grabovac, Medov Dolac.

Velikoga rata od Kandije (1645. - 1669.) razligala se brda i doline, ponajviše, dakako, tvrda Bijakova, od pivanja i popivanja zagvoških junaka. Pred njima bitke i pjesme začinjao Juras Veić, čiji se mač šćavon još čuva u Franjevačkom samostanu u Imotskomu. Uspomenu na Jurasa čuva zidina Jurasovina kod Dedića kućâ u Rastovcu. A uspomenu na fra Pavla Šilobadovića, kroničara istoga rata i prvog imotskog pisca, čuva brdo Šilobad iznad Kurtovićâ.

Senj je kameni, Zadar pleteni, Split pribili, Zagvozd vilinski. Vilinskim ga nazivlju i dva primorska pjesnika, Kačić u osamnaestom i Kaer u devetnaestom stoljeću. Tko je jednom s osamnaest, s devetnaest godina gledao zagvoške djevojke kako se kod Svih Svetih, o Svisvetim, kad zriju kostele, skupljaju pod kostelama, a zjenice im crnje i krupnije od kostela, taj za cio život zapamti zašto je Zagvozd nazvan vilinskim.

Pjesnik, povjesnik, etnolog, estet, don Petar Kaer jedanaest je godina bio svećenik u Imoti: od 1871. do 1876. u Krstaticama, od 1876. do 1882. u Zagvozdu. Među mnogima, tu ga posjeti pjesnik fra Ivan Despot: “Kroz razgovor stigosmo popodne u Zagvozd i odsjedosmo kod našega dičnoga Kaera. - Lijepo se taj čovo drži. U Zagvozdu naći gospodski uređenu kuću, u ljutoj nevolji naći gospodskih kanapeja, izmreškanijeh zavjesa, prostrtijeh sagova, zlatnih ogledala, pa krasnih veduta, pa što je štogod, velebogatu knjižnicu - to te veseli, to te preporađa.
Prima nas najsrdačnije. Objedujemo i pospavamo... Smrklo se i evo nas u rasvietljenoj dvorani. Hoće domaćin goste da zabavlja. - Vadi iz ormara breme išaranih karata. Kad evo iz druge iznosi flaut! Flaut u Zagvozdu! Flaut! Stao da cijuka Mazurka La rosa, pa drugu Una lagrima, pa treću, četvrtu i nije loše, vjeruj ti meni...” (Fra Ivan Despot: Put na Biokovo, 1879.)
Nisu u Zagvozdu samo zavijali vuci i rasla žestica drača. U drači, u veljači, cvala i mirisala ljubica. U devetnaestom stoljeću, o kalandori, među vučjim urlicima čula se flauta don Petra Kaera.

Post scriptum

Pisac ovih redova jednu je godinu svoga života (reklo bi se: najljepšu, dvadeset i prvu) bio Zagvoždjak, u Zagvozdu. Jesen i zimu uho prislanjao uz Bijakovu, slušao more. Proljeće i ljeto zaglédao se u plitvine i bunare i u djevojačke oči. Udisao kadulju i peruniku, pisao pjesme. Modra sjena velike sredozemne planine pala je u Zagvozdu u njegovu pjesmu i krv. Osjenila ga. Ruku prebacio preko planine, pa je kroz cio život i kroz sve svoje knjige prošao držeći se Bijakove. Napajajući se Zagvozdom. Čudotvornom vodom iz zagovoških bunara na kojima je mitska i poetska Asanaginica umivala lice i češljala kose, Asanaga pojio svoje junačke konje. Nad bunarima, ispod crkve Svih Svetih, stajala njegova kula. Ispod kule prošli svati imotskog kadije: odraz im zauvijek ostao u bunarskoj vodi.

Dok ti pišeš ovaj post scriptum svom desetogodišnjem tekstu, orijaški strojevi, bageri i buldožeri, ispod sridnje gore, od Bartulovića do Šuvarovih kuća i dalje, preko Milićâ i Radićâ, Župe i Rašćana, pišu post scriptum tisućugodišnjem Zagvozdu, vrdolu i Zabiokovlju. Blistavom autocestom spajaju Zagvozd i Zagreb. Preko Zagvozda hrvatsko srce i dušu, Zagreb i Dubrovnik. Zagvozd i Zagreb prvi put se sastadoše 1636. godine u izvješću što ga Svetoj Stolici posla makarski biskup Bartul Kačić. Kad biskup, greškom ili u vidovitu nadahnuću, Zagvozd nazva Zagrebom.

U naše dane, Zagreb i Zagvozd sastaju se svakoga srpnja i kolovoza, na kazališnoj smotri Glumci u Zagvozdu. Zagreb Zagvozdu i cijeloj Imoti pokaže i podari scensko bogatstvo glavnoga grada, Zagvozd Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj uzvrati bogatstvom srca i uma.

Za godinu-dvije-tri, dogodit će se još jedno čudo. Pred Zagvozdom će se otvoriti planina. Iz primorja u Zagvozd stoljećima izlazile primorke: smokve, masline, djevojke. Sad će izaći more. More u Zagvozd, Zagvozd k moru. Neće više preko Bijakove, nego kroz Bijakovu. Ispod Svetog Ilije, kroz tunel koji će nositi Ilijino ime. Na koji će Zagvozd progledati na more. Za jesenskih jugovina more izvoditi u Imotu. Postati uzmorskim mjestom.