O arheološkim spomenicima u Zagvozdu

Općini Zagvozd pripadaju zaselci župe Zagvozda, Gornjega i Donjeg Rastovca, Krstatica, Biokovskog Sela, Župe Biokovske i Rašćana. Sudeći prema materijalnim ostacima prošlosti, to je područje skromnih prirodnih bogatstava oduvijek bilo slabije nastanjeno.
Manjak obradivih površina i pitke vode, kao i prometna izoliranost, bitno su utjecali na broj stanovnika, način njihova života i običaje.

Uže područje Zagvozda sa zapada omeđuje Sridnja gora, s juga planina Biokovo, s istoka prijevoj Turija, a sa sjevera Golo brdo, visoravan Škobaljuše i brdo Orljača.

Do danas u Zagvozdu nisu provođena sustavna arheološka istraživanja, stoga ova zapažanja nisu konačni zaključci niti su prava slika daleke prošlosti toga kraja. Osim toga, u ovom tekstu nisu obuhvaćeni svi lokaliteti, već neki istaknuti spomenici značajni za pojedina povijesna razdoblja. Kamene sjekire pronađene u Rastovcu te na predjelu Škobaljuše, između Poljica i Zagvozda, najstarija su materijalna svjedočanstva ljudske nazočnosti na području današnjeg Zagvozda. Tim se predmetima izgubio trag, stoga pouzdane podatke o počecima boravka ljudi na tom dijelu Zabiokovlja mogu dati rezultati istraživanja vrtača, pripećaka ili špilja poput velike peći i male pećine na sridnjoj gori. Među njima osobitu pozornost zaslužuju vrtače s bunarima, kakvih je na zagvoškom prostoru pedesetak.

Dio njih zasigurno datira od početaka boravka ljudi, a u kasnijim su vremenima uređivane u skladu s tradicijom, mogućnostima i potrebama pojedinih naraštaja. Većina zagvoških arheoloških spomenika raspoređena je na visoravni između Sridnje gore na zapadu i prijevoja Turije na istoku. Na strmoj, sjenovitoj strani planine Biokovo, odnosno na krševitim terenima Drežnja, Orljače, na Livodinama i u Biokovskom Selu manji je broj tih objekata. Iz prapovijesnih razdoblja brončanoga i željeznog doba potječu ostaci gradina i kamenih grobnih gomila-tumula. Bolje od ostalih sačuvani su lokaliteti izmaknuti od suvremenih prometnica i naselja. Tijekom 20. stoljeća neki su od njih neoprezno oštećeni ili uništeni. To se zbilo prije podizanja zgrada tvornice Biokovke na položaju trogomile, gdje je uništena prapovijesna gomila u kojoj je otkriven grob te ulomci Brončanodobnih posuda (I. Marović, 1980.). slične su se štete dogodile pri asfaltiranju lokalnih cesta, kada su samljevene gomila jarmeta, južno od Gaća, gomila ispod zaselka Drlje, gomile sjeverno od Mucića i Brzica...

Ostali prapovijesni objekti nisu istraživani do danas, kao ni mnoge vrtače, dio kojih zasigurno skriva materijalna svjedočanstva o životu prastanovnika ovog kraja. Na to upućuje slučajan nalaz dviju grčko-ilirskih kaciga i knemida u vrtači sjeverno od rastovačkoga Gradaca 1929. godine (M. Nikolanci, 1959.).

Na razmeđu Zagvozda i Grabovca nalazi se Dujmovića gradina, prapovijesno utvrđeno naselje elipsasta tlocrta, opasano snažnim suhozidom. Poput većine sličnih objekata, smješteno je na strateški dobro odabranom položaju koji je njegovim stanovnicima osiguravao osnovnu zaštitu i odličan pregled okolnog područja. Ostaci prapovijesnog objekta nalaze se i na vrhu Gola glava, također na sridnjoj gori, jugozapadno od Stapina duba.
Istaknuta prapovijesna gradina je varkaševa gradina - Gradac, smještena sjeverno nad Gornjim Rastovcem. Njezin plato izdužen u smjeru zapad - istok, s juga je zaštićen okomitom liticom, a sa sjevera snažnim suhozidom. U podnožju gradine, s pristupne istočne strane, sačuvan je dio bedema izgrađenoga krupnim kamenim blokovima - megalitima. Takve kiklopske zidine građene su pod grčko-helenističkim utjecajem neposredno uoči rimske najezde.

Na tjemenu Gradca nalazi se stećak, kvadratični sanduk oslonjen na ploču nepravilna oblika. Zbog kupolasto istaknutih rozeta na njegovu vrhu narod ga je prozvao stećkom jabukom. Značajna prapovijesna gradina smještena je i južno od zaselka Radića, a iznad suvremene prometnice Zagvozd - Turija. Smještena na vrhu brežuljka, gradina je izdužena u smjeru sjever - jug, a s tri je strane ograđena suhozidom iz kojega se izdižu dvije kule. Oblik i način gradnje bedema upućuju na brončanodobni lokalitet, što će potvrditi zaštitna istraživanja potaknuta izgradnjom autoceste. Među preostalim gomilama ističu se ona istočno iznad Zaranač ploče, u Vranjića krčinama, istočno od Bukvina doca i zaselka Brnasa, gomile iza Doma zdravlja, te blizu zaselaka Buljubašići, Mušure i Gornji Čaglji.

Na području Zagvozda zasada nisu registrirani antički ni kasnoantički lokaliteti, nema zabilježenih pokretnih nalaza, niti je utvrđeno postojanje prometnica. Stoga valja preispitati pokušaje ubikacije župe Montanense biskupije Mucrum, koja je spomenuta u dokumentima salonitanskoga crkvenog koncila iz 533. godine (A. Ujević; 1954; V. Vrčić, 1990.). Sumnju u takvu tvrdnju unosi i tumačenje jezikoslovca: ime današnjeg naselja nije prijevod spomenutoga latinskog predloška, već složenica prijedloga za i višeznačne hrvatske imenice gvozd (drveni klin, čavao, šuma, dubrava, gora, loza; M. Šimundić, 1989.).

Skromni su podaci i o ranosrednjovjekovnoj povijesti ovog kraja, kao i o okolnostima nalaza primjerka bizantskog novca, histamenona cara Romana II. Argira (1028.-1034.), koji je u zbirku splitskoga Arheološkog muzeja dospio s područja Zagvozda (I. Marović, 1998.).

Među arheološkim spomenicima Zabiokovlja ističu se stećci, kasnosrednjovjekovni nadgrobni spomenici postavljeni tijekom 14. i 15. stoljeća, a razmješteni na više položaja u župi Biokovskoj, Donjemu i Gornjem Rastovcu te u Zagvozdu. Među njima se ističu reljefno ukrašeni sljemenjaci i sanduci. U ogradi ploče, sjeverno od Napoleonove ceste, oko 500 metara istočno od Stapina duba, a blizu manje prapovijesne gomile, postavljena je nadgrobna Zaranač ploča, četvrtasto oblikovan masivni blok većih dimenzija. Na njegovoj erozijom oštećenoj gornjoj površini razaznaju se ukrasi; u kutovima pravokutnog polja omeđenoga pojasom ispunjenim stiliziranom biljnom viticom, četiri su peterolisne rozete. Nad uzglavljem su konkavna rupica, križ i ruka savijena u laktu, a desno polumjesec i uklesana 1645. godina. Pri dnu, na desnoj strani pravokutnog polja, prikazana su dva jelena. U okružju ploče nekoliko je raskopanih grobova, a pedesetak metara prema sjeveru ostatak je manje prapovijesne gomile.

Najpoznatiji zagvoški stećak, tzv. Vukov greb, nalazi se na Golubinčini, s južne strane Napoleonove ceste, zapadno od odvojka za Bartuloviće. Dvoslijevno oblikovano površje istaknutih streha i podnožja širih bočnih strana ukrašavaju spirale, užu istočnu stranu jednostavan križ, a zapadnu resi križ kojega se vrh račva u dvije spirale. Pod strehama, na širim bočnim stranama, prikazani su prizori lova; južno je pješak lovac s mačem u ruci, a sjeverno je pješak s lukom i strijelom, koji progone po dva jelena. u gornjem desnom kutu sjeverne fasade naknadno je uklesana 1847. godina.

Osim Vukova greba, na Golubinčini su postavljena i dva reljefno ukrašena sanduka, jedan s južne, a drugi sa sjeverne strane prometnice. Sjevernije, na Vranjića krčinama, masivna nadgrobna ploča neukrašenih površina leži na ostatku djelomice raznesene prapovijesne gomile. Kod bunara Čerinca, jugoistočno od zaselka Bartulovića, sačuvano je pet stećaka, četiri sanduka i prepolovljeni sljemenjak s ucrtanim križem na užoj, a prikazom dvaju jelena u trku te spiralom na široj bočnoj strani. Oblikom, kao i načinom likovnog ukrašavanja, taj spomenik neodoljivo podsjeća na Vukov greb, stoga valja pretpostaviti kako ih je klesala ista ruka.

Od nekadašnjih 50 grobova i 27 stećaka pokraj crkve Svih svetih na Butigama danas su sačuvana samo dva sljemenjaka i četiri ploče - sanduka, dok su ostali blokovi uništeni ili uzidani u ogradu crkvenog dvorišta. Na širim bočnim stranama sljemenjaka dvoslijevnoga tjemena, s blago istaknutim strehama, prikazi su kola s po tri figure, muških na jednoj, a žena na drugoj strani. Uže strane stećka ukrašavaju jednostavni, plastično istaknuti križevi.

Bogatije je ukrašen od ostalih i sanduk urešena tjemena, s dva križa, dvije rozete i polumjesecom, raspoređenima unutar pravokutnog polja omeđenoga istaknutim obrubom. Bočne strane stećka ukrašavaju cikcak-linija te plastično istaknuti križevi, rozete i stilizirani muški lik. Istočnije na manastirinama, u stotinjak metara udaljenoj vrtači, nalaze se ploča ukrašena rozetom i polumjesecom te neukrašeni sanduk većih dimenzija. Zbog spomenutog toponima, bunara smještenoga u dnu dolca i ostataka pažljivo građenih suhozida, pretpostavljalo se kako su na tom položaju bili ostaci franjevačkog samostana, o čemu nema pouzdanih dokaza.

Na Malom Gradcu, glavici južno od zaselka Kristića, ostaci su starog puta prema zagvoškom groblju i župnoj crkvi. Na vrhu glavice je grob pokriven pločom urešenom istaknutim latinskim križem, polumjesecom i šesterolisnom rozetom. Prilaz crkvi Sv. Križa u Rastovcu čuvaju četiri sljemenjaka dvoslijevnih tjemena, s blago istaknutim strehama, od kojih tri leže na masivnim postamentima. Uže bočne strane dvaju stećaka ukrašavaju plastično istaknuti križevi, a površje jednoga nizovi trokutića nalik na zupce pile. U zaselku Dedići nalazi se raskošno ukrašen sljemenjak postavljen na masivnu ploču. Na sjevernoj strani tjemena istaknut je polumjesec, na široj južnoj plohi je konjanik u lovu na jelena, a na sjevernoj bočnoj strani kolo s dvije muške i dvije ženske figure. Dvije reljefno obrađene ploče ukrašenih gornjih površina nalaze se pred vratima crkve Sv. Stipana u Donjem Rastovcu, a neukrašena, treća, sjeverno, izvan njezina dvorišta.
Prvi pisani spomen današnjeg naselja potječe iz 1411. godine, kada je Dragiša Kovačić iz Zagvozda, pred splitskim notarom Jakovom de Pennom prodao dva vola Brajanu, slugi u splitskome samostanu sv. Benedikta (V. Rismondo, 1974.). Ime Zagvozda također je zabilježeno u turskim defterima nahije Imotski iz 1585. godine, uz imena nekih zemljoposjednika (Jurin Andrijin; Mihovil, sin Matijašev; Ivan, sin Budiše; Vid, sin Bilice)
(Z. kordić, 1994.).

Novovjeku povijest Zagvozda obilježilo je glagoljaštvo, koje se sačuvalo do početka 1970-ih godina. Glagoljašku župu Zagvozd opisao je biskup Bartol Kačić u izvješću papi Urbanu VIII. iz 1626. godine. Prema zapadu župa Zagvozd graniči s Grabovcem, sjeverno s Medovim Dolcem, a na istoku s Krstaticama, Slivnom, Biokovskim Selom i Župom. Nekada su joj pripadala naselja Medov Dolac i Dobrinče. Crkve Uznesenja Marijina, Svih svetih na Butigama i Svetoga križa u Rastovcu podignute su između 1626. i 1636. godine.

Godine 1715. makarski biskup nikola Bijanković opisuje Zagvozd kao selo jedinstveno i neobično po tome, što jedino u Otomanskom Carstvu ima tri crkve (S. Kovačić, 1989.). Zbog te činjenice vrijednost spomenutih sakralnih objekta nadilazi lokalne okvire, a kao primjeri pučkoga graditeljstva važan su dio kulturno - povijesnog naslijeđa. Istom korpusu valja pridodati stare zaselke s kamenim kućama, nebrojene kilometre ogradnih suhozidova i međama podzidane pristave oplemenjene vinogradima i drugim poljodjelskim kulturama, stare bunare, čatrnje, stočarska obitavališta i ceste, među kojima je najvažnija ona sagrađena u doba francuske uprave dalmacijom. Ponosni na pretke i protekla vremena, Zagvožđani su odavno prepoznali i sačuvali većinu tih objekata u izvornom obliku. U naše vrijeme mnogi od njih izloženi su različitim nasrtajima suvremene civilizacije, stoga valja pojačati brigu za njihovo očuvanje.