A kad bili agi mimo dvore

Kakav je bio taj dan (neki proučavatelji kažu proljetni 1647. godine) kada se plemenita Asanaginica, kad su bili agi mimo dvore, s dušom rastavila, od žalosti gledajuć sirote? Bog zna! nama, a i cijelome svijetu, ostade prelijepa balada koju je talijanski opat Alberto Fortis objavio u Veneciji 1774. godine, u poznatome djelu Viaggio in Dalmazia. Uskoro je prevedoše poznati svjetski pjesnici (Johann Wolfgang Goethe, Aleksandar Sergejevič Puškin…) i ona postade našim važnim poslanikom u svijetu. Bilo je to vrijeme pojačanog zanimanja za manje poznate krajeve, kada su ljudi poput Fortisa bježali od uskogrudne sredine, bježali od sebe - u pjesmu. On dođe u ove naše brđanske krajeve koji i danas djeluju pomalo egzotično. Tko ga je pratio? Gdje se odmarao i noćio? Od koga je pjesmu čuo? Tko mu je savjetovao da prva četiri stiha zapiše originalno, glagoljicom i bosančicom? danas pjesmu djeca uče u školi. Pitaju se kakav je to stid bio da žena nije mogla pohoditi ranjenoga muža i zar je moguće da joj od žalosti prepukne srce. Tko tako jako danas tuguje? Ostadoše Asan-agini dvori. Ostadoše zidine i bunari. Šilobadović, Kačić i Grabovac nazivaju agu Mostarčaninom. Znanstvenici zaključuju kako je riječ o Asan-agi Arapoviću, dizdaru zadvarskome, koji je poginuo 1669. braneći kulu Poletnicu.

Iako muslimana ni Arapovića u ovome kraju više nema, Zagvožđani svojeg agu, silnog megdandžiju, nikome ne daju. Tu je negdje on bolovao u ranama ljutim, tu je nastala žalostna pjesanca plemenite Asanaginice. Tu ostadoše zidine aginih dvora i oni ih svakomu rado pokazuju, ponosni na stara junačka vremena. Jedni će reći da su to one zidine ispod Drljića, kod Napoleonove ceste, u Turskome klancu, na Rudinama. Pokazat će i bunare na koje je Asan-aginica na vodu hodila, kao i uzvišenje na Biokovu gdje je aga bolovao.

Tu je 1983. tadašnja sarajevska televizija snimila obilje materijala za istoimeni igrani ilm, u kojemu su Zagvožđani statirali i čuvali konje.
Drugi, skloniji znanstvenim analizama, pokazat će manastirine, u blizini navedenoga lokaliteta, govoreći kako ih je aga nakon odlaska fratara obnovio, načinivši sebi dvore. Pozivaju se na baladu iz koje proizlazi da su Asanaginičini dvori morali biti negdje na putu od dvora Pintorović bega (Klis) do dvora imotskog kadije (Imotski). Svatovi su morali proći upravo tuda jer je jedini bolji put vodio preko Šestanovca i Zagvozda. Narodni pjesnik najvjerojatnije je žena. Žena i majka. Ostade pjesma.

Ostadoše zidine. Oko njih se već odavna ne čuje topot konja i zveket oružja. Bunari, oni na Trnovi, a još više oni u Lupoglavu, danas su urušeni i obrasli svakojakim raslinjem. Ali se još uvijek na plitvini ogleda mjesec i poziva da se na trenutak prenesemo u ono vrijeme kada se drugačije živjelo, kada je od žalosti srce pucalo. Od nas traži samo da ga otvorimo ljepoti pjesme, kako nikada ne bi bila zaboravljena.