Gomile i gradine

Gomila i gradina u Zagvozdu ima puno. Vjerojatno su prapovijesne, a Iliri su ih štovali, dograđivali i svoje kosti u njima ostavljali. Čini se da su tako, nekoliko stoljeća nakon dolaska, činili i Hrvati. U Zagvozdu ima više desetaka gomila. Najpoznatije su, ili možda najproučavanije, Trogomile. Nalazile su se blizu samoga središta Zagvozda, pokraj puta koji danas vodi prema Rastovcu. Bile su to tri gomile kojih više nema. Kamenje je samljeveno i ugrađeno u cestu. Naišli su pritom na grobove. Radnici koji su radili na drobilici svjedočili su kako su kostur našli u zgrčenu položaju. Nađeni su i manji keramički ulomci. Znanstvenici dvoje o tome je li riječ o prapovijesnom ili o srednjovjekovnom grobu.

O mnogim su se gomilama isprele priče kako se u njima nalaze zvona puna blaga. Neki su se usudili prekopavati, a priče su se dopunjavale: nakon svakoga diranja u gomile udarilo bi nevrijeme, a noću bi na tim mjestima sve sjalo, gorjele bi vatre koje ne izgaraju već odjednom nestaju kako su se i upalile. Neke zagvoške gomile (dobro pamtim Ploču kod Stapića, pokraj koje sam svakodnevno pješačio u školu i koja je pobuđivala moju dječju maštu) samlješe drobilice i tako one krajem šezdesetih godina završiše u poznatom Gaćinu asfaltu koji se, eto, polako raspada, a uništio je gomile kosti koje su tu ležale tisućljećima.

Uz gomile često nalazimo i gradine: ostatke starih zdanja, nastamba, utvrđenih naselja. Njih su uglavnom gradili na uzvisinama. Dok gledamo te goleme kamene gromade navaljene jednu na drugu, pitamo se kako su ih podizali, kako ih je čovjek bez strojeva mogao sazidati. Neki su to kamenje razbijali, odvlačili ga, klesali, gradili njime svoje kuće. I pitam se svrate li ikada duše mrtvih u njihov san, sjednu li za njihov stol.