Napoleonov put

Iz kratkog vremena francuske vladavine (1806.-1813.) ostade nam Napoleonov put. Ceste nisu izgrađivane još od rimskoga doba. Iz Imotskoga u Split nisu mogla proći kola, već samo tovarni konji.

Napoleonova cesta na relaciji Grabovac-Zagvozd-Župa-Rašćani građena je 1808. godine. Svi naši ljudi sposobni za rad bili su popisani, a od toga rada mogli su biti oslobođeni samo ako bi poslali zamjenu. Radili su uglavnom besplatno, za hranu i piće. O tomu je A. Ujević zapisao: “Težak je i mučan bio ovaj rad na izgradnji ceste kroz Imotsku krajinu, a napose onaj između Zagvozda i Župe, kroz pustu i kamenitu turiju, izloženu vjetru i snijegu, žezi i suši, vuku i hajduku. Ipak Francuzi nisu odustali. Napraviše cestu kroz tu bezvodnu i nepristupačnu pustinju. Za vječnu uspomenu u kamenoj litici na vrhu turije uklesaše veliku spomen-ploču.”

Francuzi su u podnožju Turije, uz cestu zidali prenoćišta, gostionice i staje kako bi putnici kroz taj divlji kraj imali sklonište, ali ih nisu dovršili. I to je opet radio narod uz pomoć vojske. Za nadnicu je bila određena samo oka kukuruznog brašna. Ipak se radilo. Moralo se. A onda odjedanput - pade Napoleon! Propade francuska vlast. Kako se probijala cesta kroz ovaj ljuti biokovski krš, danas možemo samo zamišljati. Koliko li se znoja prolilo?!

Čini se da je brdo Turija baš tada dobilo ime jer se prije zvalo Vrdovo. Tada su nastala prezimena nekih ljudi iz ovoga kraja. Na Turiji su se gotovo pedeset godina na svojim svečanostima sastajali biokovski partizani. Gotovo istom trasom upravo se radi autocesta. Taj će kraj oživjeti. Jedni će (uvijek tako biva) prići živjeti uz cestu i radovati se novome, a drugi će pobjeći u brdo, na nedodirnuti kamen, među smilje, vrijesak i kadulju. U tišinu. I žalit će za starim.