Ratovi i poraća

Zagvožđani dijelili sudbinu svojega hrvatskog naroda. Izmjenjivali se vladari i vojske, a oni ostali vjerni svojemu domu i kamenu na kojemu su se dogodili. Nakon svakog rata statistički se smanjivao broj stanovnika, što zbog pogibije ljudi, što zbog zbjegova.

U Prvome svjetskom ratu stalno su pozivani na neke daleke fronte, na kojima mnogi i ostadoše, a brojni se vratiše kao invalidi i dočekaše jadnu i smiješnu državu čiji im žandari nisu dopuštali ni crkvenu zastavu u procesiji ponijeti.

Harali suša, glad, potresi, bolesti… Do ono malo liječnika u krajini bilo je teško doći. Rađalo se pokraj komina, pa tko preživi.

U Drugome svjetskom ratu samo na gubitničkoj strani poginu ih više od stotinu, neki neposredno nakon rata. Ostadoše u zabiokovskim jamama kao neprijatelji iz širega imotskog, vrgoračkog i makarskog kruga. Poznata su stratišta Jerkuša te Sudišće, kamo dovedoše i širokobriješke fratre. U Domovinskom ratu Zagvožđani su ratovali po cijeloj okupiranoj zemlji, najviše na južnoj bojišnici. Poginuše Josip Rako (1959. - 1993.), Matko Buljubašić (1971. - 1993.), Ante Pruže (1972. - 1993.). U novije vrijeme to se ubrzano zaboravlja i vode se mali lokalni politički ratovi. Nadajmo se, bezazleni.