Stećci - kuće vjekovječne

Putujući u Zagvozd, nailazimo na stećke. Kuće vjekovječne. Ispod njih kameni spavači. Davno su legli i dugo im je ležati. Bude našu maštu koja o njima plete priče, pjeva pjesme. Oni su zapis o vremenu koje je teško shvatiti. Stećci - ploče i sljemenjaci - to blago rasuto po našim ledinama, ostat će vječna tajna.

Na zagvoškim stećcima, kao i na većini njih u imotskoj krajini, nema zapisa, ali onomu tko za njih zna otvaraju svoje srce, govoreći jezikom znakova i simbola. Opominju nas da ne gazimo vječne grobove, onih koje pokrivaju, jer su oni bili kako jesmo mi, a mi ćemo biti kako jesu oni. Stoje postojani (otuda im valjda i naziv), i onomu tko ih zna čuti govore tihim i ledenim glasom otvarajući knjigu mrtvih. Opominju nas kako sa sobom nećemo ništa ponijeti. Opominju nas oni što stajahu, Boga moleć i zla ne misleć, a ipak ubi ih grom, oni što zgiboše od boli nepreboli… progovaraju iz svojega kamenog sna i uče nas živjeti. Hoćemo li jedanput znati više o tome što predočuju lovci i jeleni, konji i psi, mačevi, mjesec i rozete uklesani na njima? Kamo vodi njihovo nijemo kolo, kolo boli? Stećke u Zagvozdu možemo naći na više lokaliteta, pretežito u blizini starih crkava, gomila i gradina. Rijetkost su stećci samotnjaci.

Vukov greb najveličanstveniji je zagvoški stećak. Nalazi se na Golubinčini, iznad Bartulovića, s desne strane ceste, pokraj putokaza koji vodi u središte Zagvozda, na Butigu.

Izrađen je na dvije vode. Na jednoj je strani prikazan prizor iz lova: lovac s mačem u ruci tjera dva jelena. Odakle u ovome kraju jeleni? Uže strane stećka urešene su spiralama, koje izlaze iz zajedničke stabljike i zavijaju se svaka na svoju stranu. Tko je bio Vuk? Prema legendi, doselio se iz Bosne, pobjegavši od svojega vladara koji ga je slao u ratove, a on bijaše miroljubiv. Na približno današnje mjesto, dogurali su ga Francuzi, pri gradnji ceste. Navodno ga pronađoše nedaleko odatle, pod jednim dubom, te ga premjestiše bliže cesti. Danas se u njegovoj blizini nalaze još dva stećka-ploče. Taj je stećak, kao i mnogi Zagvožđani, obišao svijet. Bijaše prikazan na izložbama u Parizu (1963.), Sarajevu (1970.), Budimpešti (1973.). od 1974. ponovno je tu. Živi svojim kamenim životom i, kao stoljećima prije, pozdravlja putnike. Lovcu na njemu nikamo se ne žuri. On i jeleni okamenjeni, zaustavili vrijeme. Zaranč-ploča nalazi se na maloj uzvisini, lijevo od ceste koja vodi od stapina duba prema središtu Zagvozda. Duga je 2,45 m, široka 2,15 m, a debela 0,30 m. Pitanje je kako je ovamo dospjela ako u širemu krugu nema ni približno tako golema kamena. Prvi ju je proučavao i o njoj pisao don Petar Kaer, zagvoški župnik od 1877. do 1882.

Zna se čuti naziv Saranč-ploča, što je vjerojatno pravilnije, jer upućuje na glagol sahraniti, saraniti. Pod pločom je grob koji su, navodno, 1865. Otvorili mještani, vjerojatno se nadajući skrivenu blagu, a naišli su na kosti, Bog zna čije, možda nekog vojskovođe koji je poginuo za vrijeme Kandijskoga rata. Oko te ploče nalaze se još četiri groba. Dovoljno je okrenuti mali kamen pa da proviri ljudska lubanja. Mir duši njihovoj, ma tko bili. U kutovima ploče nalaze se zvijezde sa šest krakova, pri vrhu u sredini križ, a ispod njega ruka svinuta u laktu. Uokolo nje mogu se uočiti zvijezde i polumjesec. Pri dnu ploče prikazan je pas koji tjera jelena. Oko cijele ploče nalazi se ornament poput izduženoga slova s. Na ploči je jasno vidljiva uklesana godina 1645.

O tom neobičnom stećku kružila je i legenda te narodna pjesma koju je zapisao i objavio don Petar Kaer (vidi stranicu 25). Odavna je Zaranč-ploča prekrivena lišajem. Nedaleko od nje jure automobili. Nema više ni pastirica, ni ovaca, ni kudjelja. Nedavno je na njoj svoje ime ispisala jedna ivana. Onako, kamenom po kamenu. O čemu li je pritom razmišljala? Uskoro će to ime, kao i ivaninu mladost, izbrisati vrijeme. Prkoseć vremenu, ostat će Zaranč-ploča.