Težaci Isukrstova vinograda

U prvoj polovici 17. stoljeća u Zagvozdu su izgrađene tri crkve: Velike Gospe, Svetog Križa i Svih Svetih. Ni jedno drugo mjesto u Imotskoj krajini, pa ni u mnogo široj okolici, nije se moglo pohvaliti ničim sličnim. Te su crkve vodili i domaći popovi, glagoljaši. Što je to onda, i to u nemilosrdno ratno vrijeme, taknulo žitelje ovoga kraja na takav korak? Otkuda se stvoriše novci za zidanje crkava, za zvona, za slike? Što je to baš Zagvožđane, više nego druge, vodilo u Isukrstov vinograd?

Makarski biskup Nikola Bijanković, obilazio je to područje i zahvaljujući njegovim izvješćima danas možemo znati kako se tada živjelo. Krajem 17. st. u Zagvozdu je oko 400 duša, od čega ih polovica živi u Rastovcu. Pred stalnom opasnošću od Turaka često se bježalo u Biokovo. Početkom 18. stoljeća taj kraj naseljava sve više stanovnika. Međutim, Turci i dalje pustoše: uništavaju crkveno ruho, odnose zvona, otvaraju grobnice… To je potrajalo sve do oslobođenja Imotskog 1717.

Bijanković o Zagvozdu piše 1715.: “ovo je selo jedinstveno i neobično po tome što jedino u Otomanskom Carstvu ima tri crkve.” Uz crkvu Velike Gospe u narodu je sačuvana predaja da je serdar Tomičić išao u Carigrad po ferman kako bi se ona mogla izgraditi. Vjerojatno je na istome mjestu postojala i starija crkva, jer Turci nisu davali dozvolu za gradnju novih crkava osim na mjestima gdje su već postojale. Na tom lokalitetu ima starijih grobova kojima je teško odrediti vrijeme. Sa strane, ispod oltara, nalazi se grob i na njemu latinskim slovima uklesan natpis, te godina 1627. prema predaji, to je grob đakona Petra Milića, koji je poginuo na Dobrinčama, u borbi protiv Turaka. Jedno od dva njezina zvona najstarije je u Krajini.

U crkvi Svetoga Križa nalazi se najstarija oltarna slika. Lijepo je u tu crkvu ući u noći uoči Dušnoga dana, dok zvona cijelu noć zvone, a tisuće svijeća i krizantema bdiju nad grobovima. Lijepo je tada ući u njezinu kamenu šutnju, zamisliti se i moliti klečeći pred starim križem koji smo godinama nosili po ovom kamenjaru, na križnim putovima i Muku kantali. Većina ruku koje su ga nosile sad su kosti, osjećaju njegovu blizinu spokojno počivajući u okolnim grobovima. Crkva Svih Svetih poznata je po natpisu s pročelja, pisanom bosančicom. Iz njega se čita kako je 1644. crkvicu posvetio fra Pavao Posilović, biskup Skradinski. Ispred nje raste trava koja je pokrila Bog zna čije grobove. Naokolo, uz ogradu, leže stećci. Tu su nekada brojni dječaci nakon školske nastave igrali nogomet čekajući da ih velečasni pozove na sat vjeronauka. Bili su gladni i umorni, ali su čekali. Čempresi su im služili kao vratnice gola