Turski bunari i dubovi samci

U zagvoškom kraju nalazimo čak pedesetak tzv. turskih bunara. Svaki od njih ima svoje ime. Građeni su na mjestima gdje se voda nekako mogla zadržati da je ne popiju ove naše jame bezdanke i podzemne rijeke. Na mjesečini djeluju kao oči koje gledaju u nebo i mole Boga da se smiluje ovom vječno žednom tlu. Bunari su stoljećima napajali i ljude i stoku. Na njih se pazilo kao na oko u glavi. Ipak smo mi djeca u njima kriomice učili plivati. Danas su se mnogi urušili i obrasli dračom jer više nema ni stoke ni ljudi koji su ih brižno čuvali. U novije vrijeme neke uresiše radi atrakcijeo. Oko njih organiziraju ribarske noći, druženje s glumcima, u njima igraju vaterpolo. Tek nedavno, hvala Bogu, dovedoše nam javni vodovod. Bunare posve zapustiše.

Najčešće uz njih, ali i drugdje po našim brdima, ostali u životu dubovi samci. Neki su stari i više od četiristo godina, opsega i do četiri metra. Nekad ih je bilo mnogo više. Ukopani u se i u kamen, kroz uske procjepe proturili žile i broje pusta stoljeća. Oduvijek su Zagvožđani nekamo odlazili, ali su se i vraćali. Bježali pred glađu i političkim progonima. Na putu prema splitu ispraćao ih Stapin dub, koji se još uvijek dobro drži. Za njega su Turci vezali svoje konje, pod njim su Napoleonovi vojnici blagovali… On se veselio svakom našem povratku, pružajući nam ugodu svoje hladovine.