Petar Gudelj
Sva su bijakovska sela, imotska i primorska, pri Bijakovi ili pod Bijakovom, samo je Zagvozd u Bijakovi. Ni nad jednim nije tako materinski stala. Ima Zagvozd mlađu sestru, s druge strane gore, Podgoru. Rodila je Bijakova kad je postala gorom. Jugozapadna je zagvoška granica usječena u nebo, zategnuta između bijakovskih vrhova. Zategli je vjetri, usjekli gromovi. Sveti je Ilija najviši zagvoški vrh (1642 m) i najstariji zagvoški svetac. Na svojoj kapelici, na svom vrhu, iskušavao gromove: prosipao je u pijesak. U gvozdu bio još jedan Zagvozd. Pod bijakovskim vrhovima, rascvalim zvijezdama i gromovima, Zagvožđani provodili lirski dio života, lirski dio godine: napasajući stada, strigući, muzući, sireći. Kad bi presušili bunari (nikada nisu presušivala njihova imena: Radinovac, Prižmerac, Ržišća, Dobri dol, Pišćet, Jelovac, Kaoca), mladići se spuštali u ledenice, iz planinske utrobe izvlačili stoljetni led. Iz dubokih bijakovskih dolaca, u snopima, iznosili raž. Na travnatim visinama sretali mlade primorke, pred ledenicama vile. Hodajući nebeskom crtom, nadnosili se nad sredozemlje i napajali daljinom i modrinom, otocima i oblacima. Ne računajući Crljeno jezero, koje svojim dnom dodiruje more, Rastovac je sámo- dno Imote: gornji na 250, donji na 150 metara nadmorske visine. Neki hoće da su se doci u Lončarovoj dubravi spustili na svega 15 metara nad more. Kad bi se u Lončarovu docu iskopao petnaest metara dubok bunar, možda bi na nj u Imotu progledalo more. Dok ostala Imota, pa i sam visoki Zagvozd, more i sredozemlje ćuti s neretve, rastovac se na njemu grije preko dubaca i cetine. Grije ga sama planina, koja je između Rastovca i Basta tek tri kilometra tanka. Slivanjci opsjednuti traženjem i otvaranjem podzemne rijeke, Rastovčani i svi Zagvožđani probijanjem prolaza i prozora do mora. Vele da za suvremene strojeve i njihove davne želje tri kilometra bijakovske stijene nisu nikakva prepreka. Prolaz i prozor postoje već tisućama godina. Zar dokaz nisu dječak, ovan, jarac i vol, koji upadoše u rastovačku jamu, isplivaše na Vrulju? Zar dokazi ne rastu, cvjetaju i rađaju iz tisuću panja rastovačkih maslina? Mora da u Rastovcu ima prozor u gori. Kroz koji more gleda u Rastovac, kroz koji Rastovčani gledaju more. Špilja-školjka na koju se slušaju. Jer da se ne vide i ne čuju, zar bi u Rastovcu onako rasle i rađale masline? Zar bi toliko mora i ulja bilo u očima rastovačkih i zagvoških cura? Vele da je rastovačko ulje melemno: živi tekući melem, i da se može livati u otvorene rane. Zadnji rastovački mlin čuva, kraj svojih nogu drži Gospa od zdravlja. Ulje svjetlilo pred Gospinom prilikom, na siniji, u zelju. Iz zdjele, zlatnozeleno, obasjavalo nad zdjelu nagnuta lica. Zlatnozelena uljna slika digla se nad Rastovac, nad Bijakovu, i upisala među zvijezde. A lica se prosula u zemlju, iz ruku ispale žlice. Bukove, iz Bijakove. Zagvoške grčko-ilirske kacige bile nalivene rastovačkim uljem. U rastovačko ulje potopljena dva mača i tri koplja. Branimir Bulić, veterinar sreza Imotskoga, 17. veljače 1928. piše don Frani Buliću, direktoru arheološkoga muzeja u Splitu: “Danas sam Vam poslao po šefu državne Bakt. stanice u splitu Gosp. dr. Škariću dvije kacige i dva štitića za ruke (ne znam iz kojega vijeka) koje je našao dne 5. ovog mjeseca. Stjepan Dedić Matin iz Zagvozda prekopavajući zemljište Gradac u Zagvozdu pod Biokovom niže stapina duba. Dedić je našao još i dva mača i tri koplja...” Ime mu doletjelo iz staroga vijeka. Zagvozd prvi put spomenut 533. godine na crkvenom saboru u Solinu. Zvao se kao i sada, samo latinski: Montanense. U Zagvozdu se govorilo latinski, u Bijakovi, na stajama, kod koza - ilirski. Po dolasku Hrvata: u hiži i u gvozdu hrvatski, u crikvi staroslavenski. Zagvozd zauvijek ostao vjeran hrvatskome biskupu, onom što je visoko nad Split podigao brončani prst. Hrvatski glagoljao, pisao glagoljicom. Zagvoški popi glagoljaši rabili svatri hrvatska pisma: glagoljicu, latinicu i ćirilicu. U Zagvozdu prutale čuvene glagoljaške loze. Don Jozip Petrović Pipličić 1799. piše makarskom biskupu Blaškoviću: “...Nego ovo govorim: dvista godinah ima da od moje kuće nije redovnik pomanjka; i vazda su bili težaci isukarstova vinograda...” Pipličina loza rasla pod Orljačom, u zavjetrini i pitomini, uzvijala se uz Orljaču, o kapelu svetoga Mihovila vješala grozde. Po prostranom Zagvozdu loze, kostele, murve. Junački Tomičići, brojni Čaglji, plemeniti Bartulovići, mudri Krište. Alagići na Kičeru, na pećini. Pećina pretpovijesna nastamba. U njoj čele i Čelani. usred sela višestoljetna kostela. Pod njom hladuje i skladuje cijelo selo. Čelani kovači i pčelari. Mačeve kalili u tri bunara, što su i danas britki i bistri. Prekovali se u Suliće, Mušure, Stape. Bartulovići starohrvatski plemići. Bijakovski stočari. Andrija Bartulović bio zamjenik Martina Pavlovića Zažapca, zapovjednika sve zemlje između Cetine i Neretve. Strijeljaše ga Francuzi 1810. u Šibeniku, na poljani. Pomorac Frane Bartulović zavjetova se u oluji darovati zlatan lanac svojoj zagvoškoj Gospi. Tko Zagvozdu dade tolike dukate: za zidanje, slike i zvona, mita i dozvole? Samo za jednu kaznu platiše 1.500 dukata! Ali zato makarski biskup Nikola Bijanković 1715. godine s ponosom piše u Rim: “Ovo je selo jedinstveno i neobično i po tome što jedino u Otomanskom Carstvu ima tri crkve.” Velika Gospa sagrađena je prije 1630. godine. Od žestaca kamena, u žestici drači. Po dozvolu Stipan Tomičić putovao u carigrad. Pred glavnim oltarom grob đakona Petra Milića, dvadesetogodišnjega mladića, koji pogibe na dobrinču, u borbi s Turcima. Za njegovu sasječenu mladost, svake godine pri kraju travnja, tri dana pred crkvom cvate perunika. U crkvi dva Rakina oltara. U zvoniku na preslicu dva zvona. Zvono zvano Sveti Ivan, izliveno 1720., najstarije u Imoti. Crkvica Svih Svetih, u sjeni stoljetnih čempresa i vitkih zvonika nove zagvoške katedrale, ne gubi svoj sjaj. Sjaj stare svetinje i staroga srebra. Velikoga rata od Kandije (1645. - 1669.) razligala se brda i doline, ponajviše, dakako, tvrda Bijakova, od pivanja i popivanja zagvoških junaka. Pred njima bitke i pjesme začinjao Juras Veić, čiji se mač šćavon još čuva u Franjevačkom samostanu u Imotskomu. Uspomenu na Jurasa čuva zidina Jurasovina kod Dedića kućâ u Rastovcu. A uspomenu na fra Pavla Šilobadovića, kroničara istoga rata i prvog imotskog pisca, čuva brdo Šilobad iznad Kurtovićâ. Senj je kameni, Zadar pleteni, Split pribili, Zagvozd vilinski. Vilinskim ga nazivlju i dva primorska pjesnika, Kačić u osamnaestom i Kaer u devetnaestom stoljeću. Tko je jednom s osamnaest, s devetnaest godina gledao zagvoške djevojke kako se kod Svih Svetih, o Svisvetim, kad zriju kostele, skupljaju pod kostelama, a zjenice im crnje i krupnije od kostela, taj za cio život zapamti zašto je Zagvozd nazvan vilinskim. Pjesnik, povjesnik, etnolog, estet, don Petar Kaer jedanaest je godina bio svećenik u Imoti: od 1871. do 1876. u Krstaticama, od 1876. do 1882. u Zagvozdu. Među mnogima, tu ga posjeti pjesnik fra Ivan Despot: “Kroz razgovor stigosmo popodne u Zagvozd i odsjedosmo kod našega dičnoga Kaera. - Lijepo se taj čovo drži. U Zagvozdu naći gospodski uređenu kuću, u ljutoj nevolji naći gospodskih kanapeja, izmreškanijeh zavjesa, prostrtijeh sagova, zlatnih ogledala, pa krasnih veduta, pa što je štogod, velebogatu knjižnicu - to te veseli, to te preporađa. Post scriptum Pisac ovih redova jednu je godinu svoga života (reklo bi se: najljepšu, dvadeset i prvu) bio Zagvoždjak, u Zagvozdu. Jesen i zimu uho prislanjao uz Bijakovu, slušao more. Proljeće i ljeto zaglédao se u plitvine i bunare i u djevojačke oči. Udisao kadulju i peruniku, pisao pjesme. Modra sjena velike sredozemne planine pala je u Zagvozdu u njegovu pjesmu i krv. Osjenila ga. Ruku prebacio preko planine, pa je kroz cio život i kroz sve svoje knjige prošao držeći se Bijakove. Napajajući se Zagvozdom. Čudotvornom vodom iz zagovoških bunara na kojima je mitska i poetska Asanaginica umivala lice i češljala kose, Asanaga pojio svoje junačke konje. Nad bunarima, ispod crkve Svih Svetih, stajala njegova kula. Ispod kule prošli svati imotskog kadije: odraz im zauvijek ostao u bunarskoj vodi. Dok ti pišeš ovaj post scriptum svom desetogodišnjem tekstu, orijaški strojevi, bageri i buldožeri, ispod sridnje gore, od Bartulovića do Šuvarovih kuća i dalje, preko Milićâ i Radićâ, Župe i Rašćana, pišu post scriptum tisućugodišnjem Zagvozdu, vrdolu i Zabiokovlju. Blistavom autocestom spajaju Zagvozd i Zagreb. Preko Zagvozda hrvatsko srce i dušu, Zagreb i Dubrovnik. Zagvozd i Zagreb prvi put se sastadoše 1636. godine u izvješću što ga Svetoj Stolici posla makarski biskup Bartul Kačić. Kad biskup, greškom ili u vidovitu nadahnuću, Zagvozd nazva Zagrebom. U naše dane, Zagreb i Zagvozd sastaju se svakoga srpnja i kolovoza, na kazališnoj smotri Glumci u Zagvozdu. Zagreb Zagvozdu i cijeloj Imoti pokaže i podari scensko bogatstvo glavnoga grada, Zagvozd Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj uzvrati bogatstvom srca i uma. Za godinu-dvije-tri, dogodit će se još jedno čudo. Pred Zagvozdom će se otvoriti planina. Iz primorja u Zagvozd stoljećima izlazile primorke: smokve, masline, djevojke. Sad će izaći more. More u Zagvozd, Zagvozd k moru. Neće više preko Bijakove, nego kroz Bijakovu. Ispod Svetog Ilije, kroz tunel koji će nositi Ilijino ime. Na koji će Zagvozd progledati na more. Za jesenskih jugovina more izvoditi u Imotu. Postati uzmorskim mjestom. |
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
![]() |